Bošnjaci Kosova su jedan od šest naroda koji po Ustavu Kosova pripadaju kategoriji ostalih. Po brojnosti su odmah iza Albanaca i Srba koje su dvije najveće zajednice na Kosovu. O položaju, ali i izazovima Bošnjaka razgovarali smo sa bošnjačkom članicom kosovskog Parlamenta, Dudom Balje.
Gospođo Balje, hvala Vam što ste pristali da govorite za naš portal.
Hvala Vama na pozivu. Drago mi je da mogu govoriti na ovu temu.
Kakav je položaj Bošnjaka na Kosovu?
Ništa se ne razlikujemo od drugih zajednica na Kosovu. Poslije Albanaca i Srba smo najbrojniji od ljudi koji bitišu na Kosovu. S obzirom da je posljednji popis od strane Srba bojkotovan, mi se matematički vodimo kao druga zajednica po broju. Prije jedanaest, dvanaest godina bilo je 32 000 Bošnjaka. Danas nas je manje s obzirom da je veliki trend odlaska ljudi sa Kosova. Nije to samo trend među Bošnjacima nego i među drugim zajednicama. Poslije januara će vjerovatno biti još više odlazaka. Što se tiče politike, prisutni smo na državnom nivou sa garantovana 3 poslanika u Parlamentu što nas sljeduje i Ustavom.
Također, prisutni smo i na lokalnom nivou gdje nas ima više od 5%. Imamo odbornike u Prizrenu, Dragašu, Peći. Čuvamo svoju tradiciju i jezik. U Prizrenu smo autohton narod. Bilo nas je puno prije rata, za vrijeme rata i naravno dan-danas smo tu. Svojataju nas sa svih strana. Albanci smo kada im trebamo, a kada ne trebamo onda nismo sa njima. Srpska strana također ima pretenzije prema nama. I dan-danas postoje paralelne strukture u opštini Dragaš. U tom pogledu, dobijete neke novce ako se deklarišete onako kako oni žele. Oni koji imaju srpske papire imaju i određene beneficije: penziono i zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje naravno na srpskom jeziku. Ima takvih ljudi koji ne idu vani trbuhom za kruhom nego ovdje ostaju i sa dokumentima Srbije dobiju beneficije.
Hoćete reći da Srbija privlači na svoju stranu Bošnjake nudeći im ove beneficije?
Da, tako. To je posebno izraženo u opštini Dragaš gdje Bošnjaci Goranci odlaze na tu stranu iz tih sigurnosnih razloga. Oni koji su bez primanja, njima to sve dobro dođe.
Koje su posljedice takvog određenja Bošnjaka, svrstavanja na tu drugu stranu?
Jedni idu na tu stranu, drugi se vremenom asimiliraju sa Albancima jer su jednostavno Albanci jači i moćniji. Primorani smo da učimo jezik jer ne možete živjeti na Kosovu, a ne znati albanski. Kako naučite jezik tako vam postaje normalno ono što rade, nacionalni ponos se smanjuje i onda ste lagan plijen za druge da vas prisvoje. Na prste se mogu nabrojati takvi slučajevi ali na duge staze može imati ozbiljne posljedice.
Da li postoje organizacije koje čuvaju bošnjački identitet živim?
Imamo nevladine organizacije koje se time bave, a u Prizrenu imamo kulturni bošnjački centar. Imamo neku ideju da tamo napravimo biblioteku kako bi djeca mogla da čitaju štivo koje ih interesuje. Međutim, ta kultura se ljubomorno čuva u kući. Mi trebamo svojoj djeci prenijeti taj inat i ljubomoru da si ono što jesi. Recimo moja djeca odu na te koncerte NVO-a i poslije komentarišu petnaestak minuta šta im se svidjelo. Već sutradan, o tome se više ne govori. Taj inat oblikuju roditelji kao što sam ja oblikovala svoju djecu da vole svoje, a tuđe da poštuju. Mislim da je veoma važan taj reciprocitet, poštujem te koliko i ti mene poštuješ. Jedino se tako možemo održati. Mogu ja pričati tvojim jezikom, ali ću te na kraju pozdraviti svojim pozdravom da znaš ko sam. Ja znam i govorim srpski, ali to ne znači da sam Srpkinja i nikada neću biti. Rasla sam u Srbiji ali nikada nismo govorili srpski u kući.
Da li školski program poznaje bosanski jezik i historiju Bošnjaka?
Tamo gdje nas ima više od 5% nastava se održava na bosanskom jeziku: Dragaš, Peć, Mitrovica. Imamo pet učenika u najvećem albanskom selu, Drenici, gdje je zapravo i počeo rat sa Srbijom. To je dijete koje ulazi u školu, a ne zna albanski jer su ga kući učili bosanski. I onda imamo situaciju da mu se osoblje škole obraća na albanskom, a on odgovara na bosanskom što zna biti simpatično. Naravno kroz školovanje djeca nauče albanski da održe kontakt među ljudima. Mislim da bi naša djeca prvo trebala učiti albanski pa tek onda engleski, njemački jer ipak žive ovdje gdje se govori albanski jezik.
Imaju li Bošnjaci zagarantovana mjesta u državnim institucijama osim u Parlamentu?
Naš Ustav kaže da u institucijama 5% mjesta pripada manjinama: Srbi, Albanci i ostali. U paketu ostalih imate Bošnjake, Turke, Rome, Aškalije, Egipćane i Gorance. Onih 6 zvjezdica na zastavi smo mi ostali. I mi imamo svoju zvjezdicu. S koje god strane gledate mi smo prva zvjezdica (smijeh). Opet se svodi na to da li aplicirate i koliku vjeru imate u instituciju da ćete biti primljeni. Mislim da se u dobroj mjeri ovo poštuje jer i mi stalno podsjećamo na to i borimo se svakodnevno za naša zagarantovana ustavno-zakonska prava.
Koliko je poznato, postoji nekoliko bošnjačkih političkih partija koje egzistiraju na Kosovu. Kakav je njihov odnos u političkom životu u Republici Kosovo?
Sada bih se ja trebala pozvati na pluralizam što je donekle OK. Ali, nas je sada oko pet, a imamo isti cilj. Borimo se da bošnjaštvo bude na stabilnim nogama, ali smo također lagan plijen za Albance. Vode se onim zavadi pa vladaj kako bi recimo zavadili mene, lidera jedne političke partije, sa drugim liderima bošnjačkih stranaka. Mi se onda u toj političkoj borbi prepiremo jedni sa drugima što odgovara Albancima kao većinskoj zajednici. Mislim da Albanci već biraju ko im više odgovara od nas. Vetvendose (stranka premijera Kurtija) je već odabrala jednu političku partiju i približila je sebi. Na taj način ona može raditi onoliko za bošnjaštvo koliko Vetvendosa misli da treba zato što je blizu njima. Hrane te, daju ti radna mjesta, daju ti moć koja je ograničena toliko da se boriš onoliko koliko ti ja kao veliki kažem da možeš. Mislim da će svaka albanska partija približiti sebi bošnjačku partiju i promovisati to kao multietničnost. Kontrolisat će nas jer ipak jak Bošnjak nije dobar.
Da li postoji neka vrsta saradnje među bošnjačkim partijama?
Minimum minimuma. Imali smo neke elementarne nepogode u kojima bude neko ugrožen. Tada izađemo svi kada nam je zrak na slamčicu. Mislim da će mlađe političke opcije biti otvorenije od ovih starijih koji su na vlasti bili desetak, petnaest godina. Jer i najgori Bošnjak je bolji od bilo koga drugog koji nije Bošnjak. Na kraju krajeva moj je. Jeste sebično, ali što bi neko drugi bio bolji od njega. Respektujem svakoga ali moje je moje.
Kada pričamo o Bošnjacima, red je spomenuti Bosnu. Kako Bošnjaci Kosova gledaju na Bosnu?
Ne gledaju nikako. Neću da generalizujem. Ovo je moje subjektivno mišljenje. Nama je Bosna draga i često kažemo da imamo Bosnu. Ali treba razumjeti sljedeće. Srbin se oslanja na Beograd, Turčin na (Recep) Tayyipa Erdogana, a Albanci na Tiranu. Na koga da se mi pozovemo kada nas Sarajevo nije nikada zvanično pozvalo da se vidimo? Dobivali smo pozive da pijemo kahvu što ja ne računam. Hoću da me pozoveš u parlament, na veći nivo da kažeš kako se borimo za istu stvar. I ja bih tebe pozvala ovdje (Priština) jer se ja tebe ne stidim.
Onda nam treba viza da dođemo. Da bi popili kahvu meni treba viza. Dakle i sa administrativne strane imamo problem. Vidite, nama ne treba nikakva materijalna pomoć jer mi živimo ovdje dobro. Treba nam neko ko će reći: „Da, ja sam sa tim ljudima.“ Bez obzira što nemaš moć. Jer ipak prija kada ti neko kaže: „Da, oni su moji.“ Meni smeta ta moralna sterilnost. Ja to nekako sve svalim na ona Miloradova leđa. Ja sam njemu pisala, a onda on izađe i kaže neka poslanica sa Kosova tražila da mi priznamo Kosovo. Ja sam tražila da možemo putovati samo sa ličnom kartom kao što možemo i u Srbiju koja nas nije priznala. Znam dovoljno dugo Albina Kurtija da mogu reći da nikada ne bi prekinuo veze sa Bosnom. Ali jednostavno, Bosna nas neće. Mi smo i u Parlamentu i Vladi izglasali, kao što i Berlinski sporazum nalaže, zakon o slobodnom kretanju. Ali opet tamo neki Dodik to zakoči u BiH. Tražila sam samo da se otvori kancelarija za vezu.
O odnosu prema studentima u Sarajevu
Također, želim reći sljedeće. Kada dijete s Kosova ode u Sarajevo, gledaju ga kao građanina drugog reda. Nama je Sarajevo skupo. Većina Bošnjaka živi u srednjem staležu. I ako roditelji skupe hrabrosti da ga pošalju tamo da studira, onda nemoj da ga maltretiraš. Prihvati ga jer osjeća Sarajevo kao svoju kuću.
Spomenuli ste Kancelariju za vezu. Koja bi bila njena svrha?
Kancelarija za vezu bi bila adresa na koju bi se javljao svako ko bi imao nekih problema. Iste kancelarije imamo u Srbiji i Grčkoj koje nas nisu priznale. Poštovat ću ja tvoju, a ti moju ličnu kartu. Jednostavno da ne bude problema na granici. Pustiti ljude i robu da se slobodno kreću, a kada dođe politički momenat riješit ćemo i ostale probleme. Jer ne mogu da pravim sa tobom veze kada su mi noge svezane.
Spomenuli ste da imate dobre veze sa Bošnjacima u regionu.
Tako je. Mislim da je uvezivanje nas Bošnjaka strašno važno zbog onih koji su protiv toga. Mislim da smo širokih shvatanja, super inteligentni i da smo pravi domaćini. Kada bismo se umrežili, kako god se to zvalo, dalo bi jednu poruku svima da smo tu. Sve su te države, za koje ste smatrali da su samo vaše, i naše. Voljela bih da nas neki autentični, inteligentni, energični Bošnjak iz Bosne sakupi na jednom mjestu. Jer nas samo neko treba da sakupi.
Do sada nije bilo neko regionalno okupljanje Bošnjaka regiona?
Bilo je okruglih stolova. Kako i šta bi trebali raditi. Nekih konkretnijih koraka niie bilo. Ja bih da ponovo sazovemo Sabor i da govorimo kao jedan. Kada hoćete sa Bošnjacima da razgovarate, nas ćete da konsultujete jer mi odlučujemo. Na tom tragu, mislim da su mladi ključ za uvezivanje. Ja pozovem 50 mladih djevojaka da se vide i ostvare kontakte. Druže se, upoznavaju, te će sutra na osnovu tih ostvarenih kontakata nešto i napraviti. Dovedeš ih tu i natjeraš predsjednika Parlamenta da ih pozdravi jer i oni dovode svoje. Nećeš da me poštuueš, ali ja te malo tjeram. Hajde da izaberemo poglavara koji ne bi bio političkog profila. Jer politika nije baš čista. Hajde da se sakupimo voljom i inatom i da pokažemo našu snagu. Nije da smo očajni, ali bismo pokazali veću snagu i dokazali onima koji misle da ne možemo zajedno da djelujemo.
Šta bi ta bošnjačka inicijativa trebala da napravi?
Trebali bi napraviti korake na više polja: kulture, obrazovanja, ekonomije, politike. Povezivanje u svim ovim poljima bi bilo važno kanališući svoju inteligenciju ondje gdje je svako od nas najbolji. Hajde da povežemo sve naše firme, gdje god nas ima kako bismo se pomagali međusobno. Možemo isto uraditi i u ostalim poljima kako bismo promovisali našu inteligenciju. Zašto niko od nas ne zna ko je najbolji student u Bošnjaka na svijetu? Gdje su naši ljudi? Hajde da pravimo marketing, jer smo važni, kako bi se naš glas čuo u svijetu. Ima toga, ali smo izolovani. Ja se ovdje divim Albancima. Oni su spremni za jednu svoju zastavu napraviti dernek. Možemo i mi da uradimo isto. Da zastava probudi one leptiriće koji čuče u nama da kažeš: za ovo se borim. To Albanci, Srbi, Hrvati imaju.
Poruka za kraj mladim Bošnjacima na ovim prostorima.
Malo sam egocentrik (smijeh). Važno je samopoštovanje jer suptilno ili radikalno primorava ostale da ga poštuju. Cijeli život sam manjina. Rođena u Srbiji, a onda se udala na Kosovo gdje sam opet manjina. Mene je sve to natjeralo da budem jaka i da ne dam na se. Ono što sam rekla svojoj djeci reći ću i ostalima. Budi ponosan na ono što jesi jer zračiš energijom i daješ jači dojam kako drugi ljudi mogu reći: „Ma vidi onu malu Dudu što diže glas.“ Volite sebe i dajte sebi vrijednost da bi te drugi poštovali. Kroz život treba da se laktaš i govoriš izvini. Možda nije fer, ali kroz život treba da se laktaš i govoriš izvini. Ipak, na kraju nije ni život fer. Trebaš odrediti cilj koji je na Božijem putu i koji je normalan koji poštuje sve normalno, koji poštuje porodicu. Jer ako kažeš da možeš sve onda te često život spusti na zemlju…
Razgovarao: Harun Nuhanović
