Pokušaji srpskog agresora da okupira Bosansku Posavinu počeli su još u proljeće 1992. godine. Iako su bošnjačko-hrvatske snage u početku rata imale kontrolu nad skoro cijelom Posavinom, nakon srpske operacije “Koridor” čiji je cilj bio probiti koridor od Bijeljine do Banjaluke, posavski gradovi padali su jedan za drugim. Modriča, Derventa, Odžak, Bosanski Brod itd. okupirani su do sredine oktobra 1992. godine.
Osim Orašja koje se branilo jer je bilo na granici sa Hrvatskom, jedina slobodna teritorija u ovom dijelu BiH bio je Gradačac. Stoga je kao takav bio trn u oku srpskom agresoru. Gradačac je bio i dom velikom broju bošnjačkih izbjeglica iz okolnih mjesta, pa bi njegov eventualni pad prouzrokovao katastrofu za Bošnjake tog područja. Gradačac je bio izložen avionskim napadima, granatiranju, propagandi… Ali sve do oktobra 1992. godine, ništa nije moglo nadjačati volju i hrabrost “ratnika Zmaja od Bosne” da odbrane svoj rodni grad.
Oklopni voz
U oktobru 1992. godine, srpski agresor je pripremio plan i operaciju koja je trebala zadati konačni udarac Gradačcu. A okosnicu tog plana činio je oklopni voz, čelična grdosija, opremljena svim materijalno tehničkim sredstvima i koju je pratilo nekoliko stotina agresorskih vojnika. Željeznička pruga je vodila iz okupirane Modriče prema centru Gradačca i voz se trebao ušetati u grad netaknut. Na vozu i unutra su se nalazili: protivavionski topovi, protivavionski mitraljezi, minobacači, “maljutke”, sredstva veze, sanitetski materijal, hrana, ogromne količine municije… Voz je pratilo sedam tenkova koji su “čistili put” za prolazak voza. U vozu se nalazilo stotine vojnika, koji su došli najviše iz Krajine, a mnogi od njih i iz okupiranih dijelova Hrvatske. Svi oni bili su ubijeđeni u pobjedu.
Radovan Karadžić je najavio kako će navečer piti kafu na kuli Husein-kapetana Gradaščevića i taj snimak je već bio montiran. Kada je voz krenuo, srpska televizija je već izvještavala o tome kako se borbe vode kod robne kuće u centru grada i kako je pitanje trenutka kada će njihova vojska “osloboditi” Gradačac. 22. oktobra 1992. godine, oklopni voz je krenuo prema Gradačcu. Uz blagoslov popova i slavljeničku muziku, kilometar po kilometar, nezaustavljivo se kretao prema gradu.
Među Bošnjacima je zavladala panika. Prvo što su pokušali, bilo je minirati dio pruge kuda je voz trebao proći. Međutim, iznenađenje je postalo još i veće, kada su iz voza izašli majstori i postavili već pripremljene šine za popravak pruge. Agresor je mislio o svim detaljima. Nakon toga su branioci gađali voz protivoklopnim oružjem koje su imali, ali su se granate jednostavno odbijale kao bumerang.
Gradačac je odbranjen
Voz je došao na 4 kilometra od centra Gradačca. Bošnjački vojnici ginu jedan za drugim, jer ko samo na trenutak isturi prst u pogrešnom trenutku, izgubi ga. Na drugoj strani gine i veliki broj srpske pješadije, jer bitka i očajnički pokušaji Bošnjaka da osiguraju opstanak traju već satima. U trenucima kada je braniocima već bilo ponestalo municije, neko od boraca, je uspio pogoditi voz u točak i izbaciti ga sa šine. Tada je među agresorskim vojnicima nastala opća panika jer ga nisu mogli vratiti na šinu, niti su se mogli pomjeriti naprijed ili nazad. Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali je samo škripao metal o metal, pa je agresor otkačio nekoliko vagona i pobjegao nazad u Modriču.
Iz voza je zaplijenjeno više naoružanja i municije nego što ga je bilo u skladištu Drugog korpusa ARBiH, a Gradačac je tog dana definitivno odbranjen.
