Nakon četničkih pokolja u istočnoj Bosni, u kojim su djelimično sudjelovali i Titovi partizani, u mnogim Bošnjacima se javila volja da samostalno brane svoju zemlju, svoje porodice i narod. Upravo će taj momenat iskoristiti njemački okupator kada je 1943. formirao 13. SS brdsku diviziju “Handžar” sastavljenu uglavnom od bošnjačkih mladića. Divizija je popunjena dijelom dobrovoljcima, a dijelom su je činili regruti.
Međutim, prvi problemi su se javili kada je divizija poslana u južnu Francusku na navodnu obuku. Bošnjaci u “Handžar” diviziji su smatrali kako su dovoljno obučeni da brane svoj rodni kraj i nisu željeli napuštati Bosnu. Međutim, naredba je bila jasna. Tako se nekoliko hiljada Bošnjaka našlo u kampovima širom južne Francuske. Jedna značajnija grupa je bila smještena u francuskom gradiću Villenfranche-de-Rouergue.
Dok su bili na obuci u Francuskoj, u Bosni su još trajali pokolji nad Bošnjacima, a kada se saznalo za slučajeve da su i Nijemci učestvovali u zločinima, nezadovoljstvo je doseglo vrhunac. Međutim, Francuska je u tom trenutku bila potpuno okupirana i bilo je nemoguće dezertirati i vratiti se u domovinu. U međuvremenu se divizijom proširila vijest kako ih Nijemci zapravo ni ne namjeravaju vraćati u Bosnu, nego ih planiraju poslati na istočni front, u borbu protiv Rusa.
Pobuna
To je definitivno bila kap koja je prelila čašu. Nakon što su stupili u kontakt sa lokalnim francuskim pokretom otpora, 17. septembra 1943. godine, bošnjački vojnici iz “Handžar” divizije, predvođeni 25-godišnjim Feridom Džanićem iz Bihaća, zapalili su plamen pobune u Villefranche-u. Za kratko vrijeme su savladani njemački oficiri, a uz pomoć lokalnog stanovništva je ubrzo čitav grad bio pod njihovom kontrolom. Villefranche je u tom trenutku bio jedini slobodan grad u porobljenoj zapadnoj Europi. O ovom poduhvatu je izvijestio čak i Radio London ne skrivajući iznenađenje ovakvom pojavom. Ali vijest je vrlo brzo stigla i do njemačkih snaga u okolnim gradovima, pa čak i do samog Hitlera. Nakon 8 sati pružanja otpora, Nijemci su ponovo uspostavili kontrolu nad gradom, a Bošnjaci su pohapšeni i izvedeni pred vojni sud.
Oko 30 učesnika pobune je strijeljano u centru grada, a njih oko 100 na jednoj lokaciji izvan samog grada. Više od 800 Bošnjaka je poslano u njemačke koncentracione logore, odakle je samo mali broj njih izašao živ. Preostali vojnici “Handžar” divizije su vraćeni u Bosnu gdje su sudjelovali u borbama protiv partizana do kraja rata. Međutim, broj dezertera je rastao iz dana u dan, pa se ova divizija do 1945. godine praktično raspala.
“Handžar” divizija u javnosti
Za razliku od prostora bivše Jugoslavije, gdje se sami spomen “Handžar” divizije izjednačava sa fašizmom, Francuzi nisu zaboravili na njihovo veliko djelo. Svakog 17. septembra u godini, Villenfranche-de-Rouergue slavi svoje oslobodioce. Ponose se činjenicom da su, makar na 8 sati, bili jedini slobodni grad u Francuskoj. U njihovu čast je podignuto nekoliko spomenika u gradu i okolini, od koje su neki svečano otvorili i ministri iz francuske vlade. Jedna od gradskih ulica nosi naziv “Avenue des Croates”, pogrešno identificirajuće stradale “mučenike” kako ih francuska javnost naziva, sa Hrvatima.
Ipak, hrvatska vlada redovno sudjeluje u komemoracijama ovog događaja. S druge strane, bh. vlasti uglavnom odbijaju i samu pomisao na neku vezu sa ovim događajem.
