Ibrahim Keranović iz Vrhpolja kod Sanskog Mosta je imao 23 godine kada je počela agresija na RBiH. Za razliku od velikog broja drugih Bošnjaka, Ibrahim nije želio predati oružje i bio je odlučan pružiti otpor srpskom agresoru. Zajedno sa još jednom grupom naoružanih Bošnjaka, povukao se u šumu, skrivajući se i tražeći mogućnost za bijeg prema slobodnoj teritoriji. Ipak, mjeseci su prolazili, a ova grupa od 50-ak muškaraca nije uspijevala u svom naumu.
1995. godine će ARBiH osloboditi ova područja, a u arhivu srpske policije u Ključu, bit će pronađeno i jedno neobično pismo. Pismo je napisao upravo Ibrahim, a kao datum stoji 22. septembar 1992. godine. Ovo pismo je napisao svojoj supruzi Fatmi, kćerkici Vahidi i još nerođenom sinu. U pismu stoji:
“Evo uze ovu olovku koju sam još uspio zadržati kod sebe da četnici ne odnesu, pa bi prije svega želio da vas pozdravim i poljubim bar u snovima i slovima jer stvarnosti neću doživjeti, ali šta se tu može, neko mora i poginuti u ovom prljavom ratu, ali fala Bogu kad sam vas i djecu sklonio na vrijeme. Ako rodiš i to drugo dijete, a ja možda neću biti tu ili živ, pa bi te zamolio da mu pričaš o meni, jer ako nejma oca živog, nek bar zna da sam nekad postojao i da sam volio malu djecu svačiju, a pogotovo svoju. Još kada pišem ovo pismo i u njemu svoj doživljaj pada kiša kao iz kabla, a ja sam u šatoru u dolini Sane…
Fatma, Sajid je poginuo 13. 9. 92., na asfaltu kod Ajzove kuće, a Deda, Safeta Dubice je ranit u noge ali je fala Bogu živ i zdrav, pa moram ići sutra po njega u Kalabe… Fatma, bijo sam sa tvojim bratom skupa skoro 3 mjeseca i on je otišao za Ključ kod nekog zeta tvoje tetke Zlate i više ništa ne znam za njega, a bili su i Hasib Velić, Hiko Šabić, Nijo, oni su se predali pa sam čuo da su ubijeni…
Fatma, imam tvoju sliku i nosim je u džepu, to je ona što smo skupa ti, ja, mama i Vahida, uspio sam pokupiti naše slike i rahmetli mame pa ih sad nosim skupa sa komadom kruha i litrom vode u rusaku. I kad god za to imam vremena gledam ih i plačem…
Fatma, reci mom bratu Mirsadu da pripazi na moju djecu kao na svoju, jer to mi je još ostalo što mogu tražiti od njega. Fatma, evo ostavljam ovaj ček od babi od penzije pa ako može da ga upotrebi. Fatma, ja znam da ćeš ti da se udaš jer si mlada ali si ipak meni obećala da nećeš. Tek sam sad svatio što znači biti sa porodicom i koliko mi fali kad nismo skupa, ali sam ipak u mislima sa vama i nejma noći kad spavam da vas ne sanjam i to sviju skupa i malu Editu. Fatma, ovo je možda zadnje pismo što sam ga pisao u životu, a tebi da čitaš od mene, pa mogao bi ti pisati da nikad ne prestanem ali nejmam papira ni vremena pa ovo pismo završavam.
Mnogo vas voli vaš Ibrahim i pozdravlja možda posljednji put. Poljubi mi mjesto mene moju ćeru Vahidu i Editu i to djete koje još ne znam. Znadni da sam poginuo za BiH jer nisam htjeo predati puške.”
Mjesecima nakon ovog pisma, Ibrahim je još uvijek bio u živ, skrivajući se u krajiškim šumama. 9. februara 1993. godine, Ibrahim je uhapšen sa još 14 civila. Ibrahim Keranović je odveden u logor, gdje je potom i ubijen, a pismo koje je prilikom hapšenja pronađeno kod njega, pohranjeno je u policiju. Posmrtni ostaci Ibrahima Keranovića nikada nisu pronađeni.
