14. juna 1992. godine, srpski zločinci su u Višegradu u kući Adema Omeragića zatvorili, a potom žive spalili najmanje 59 bošnjačkih civila iz Višegrada. Među žrtvama je bilo 16 djece, a čak 46 ubijenih Bošnjaka bili su istog prezimena, porodica Kurspahić.
Krici živih buktinja i dječiji plač nisu bili dovoljno glasni da nadjačaju savjest višegradskih Srba koji i danas odbijaju reći gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih Bošnjaka. Dok se ulicom čula glasna srpska nacionalistička muzika, posljednje što se čulo iz kuće smrti bile su riječi 10-godišnje Halide: “Majko, ne daj me…”
Najmlađa žrtva je bila beba iz porodice Kurspahić. Beba je rođena u petak, 12. juna, na drugi dan Kurban Bajrama, a živa je izgorjela u majčinom naručju samo dva dana kasnije. Roditelji joj nisu stigli dati čak ni ime…
