Drina je bistra jer ne nosi vodu, nego suze. Tako kažu. Drina nastaje spajanjem dvije rijeke: Pive i Tare, na samoj granici Bosne i Hercegovine sa Crnom Gorom, na prostoru fočanske općine, u dijelu koji pripada mjesnoj zajednici Čelikovo Polje.
Koliko puta su Bošnjaci na ovom prostoru stradali, danas bi bilo teško reći. Ipak, najveća stradanja fočanski kraj pamti tokom Drugog svjetskog rata i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U mjesnoj zajednici Čelikovo Polje, kojoj između ostalog pripadaju naselja Lisovići, Dunjići, Mazoče, Hum, Hrankovići itd., prije agresije je živjelo oko 350 ljudi, skoro podjednak broj Bošnjaka i Srba.
Međutim, nakon što su srpske paravojne formacije uz pomoć JNA preuzele kontrolu nad Fočom, među bošnjačkim stanovništvom okolnih naselja je zavladao strah. Ubrzo je stigao i ultimatum o predaji oružja. Bošnjaci iz ove mjesne zajednice su predali oružje, tačnije 14 lovačkih pušaka i 6 pištolja. To je bilo sve što su imali. Oružje su preuzele njihove komšije, a na njihovom čelu dojučerašnji poštar, a sada samoprozvani vojvoda.
8. juni 1992.
Prijetnje i teror su se povećavali. Tako je već 26. maja 1992. godine ubijena prva žrtva, Džemila Polovina koju su vojnici zatekli u dimijama dok je čuvala ovce i ubili je na licu mjesta. Međutim, krvavi pir je doživio vrhunac u jutro, 8. juna 1992. godine, kada su srpske snage napale sva bošnjačka naselja u ovoj mjesnoj zajednici, ubijavši sve koji su se zatekli tu.
Pucaju, pale, kolju… Tada je ubijeno 53 bošnjačkih civila u ovoj mjesnoj zajednici. Izvršioci su bili njihove komšije sa kojima su do jučer živjeli u miru. Ubijano je i staro i mlado, i muško i žensko.
Tri generacije porodice Hodžić iz mjesta Lisovići su zbrisane u jednom času. Ubijen je Osman Hodžić, starac od 94 godine, njegov sin Suljo (62), ali i Suljini sinovi Emir (20) i Muamer sa nepunih 15 godina.
Zbijeg
Preživjeli su samo oni koji su ranije bili pobjegli u šume. Oni su 15ak dana kasnije pod okriljem noći uspjeli na malim gumenim čamcima preći Drinu i stići na vučevski zbijeg. Tamo će se na teško pristupačnoj planini skrivati od pokušaja srpskih zločinaca da unište cjelokupno bošnjačko stanovništvo ovog kraja. U koordinaciji sa drugim izbjegličkim zbijegom iz doline Sutjeske, bit će formirana i manja vojna formacija “Bataljon Sutjeska”. Ova jedinica će u nezamislivim uslovima braniti preostalo bošnjačko stanovništvo na planinama južno od Foče.
Međutim, sjećanje na 1942. godinu će ovaj narod natjerati da traže spas na slobodnoj teritoriji. Naime, u zimu 1941/42. godine, hiljade bošnjačkih izbjeglica iz ovog kraja su pred četničkom ofanzivom izbjegli na Zelengoru. Međutim, surova zima na Zelengori ubila je mnoge izbjeglice, jer su se mnogi smrznuli u snijegu, padali niz strme litice, bili ostavljeni od najmilijih u borbi za goli život… 50 godina poslije, još je bilo onih koji su pamtili jednu od najstrašnijih epizoda u bošnjačkoj historiji.
Zato je odlučeno da se po svaku cijenu mora izvršiti proboj na slobodnu teritoriju još dok traje ljeto. Tako je sredinom jula 1992. godine, ova kolona nevoljnika krenula preko Zelengore i u najvećem broju, nakon 9 dana golgote, stigla na slobodnu teritoriju kod Trnova. Međutim, jedan broj starijih ljudi nije uspio stići na slobodnu teritoriju. Uhvaćeni su prilikom povlačenja preko Zelengore i više se nikad za njih nije ni čulo…
Zločin i kazna
32 godine poslije pokolja u kojem su istrijebljene cijele bošnjačke porodice u MZ Čelikovo Polje, niko nije odgovarao za ovaj zločin. Na ovom prostoru više ne živi skoro niko. Bošnjaci se nisu vratili u svoja spaljena naselja, a težak život poslije rata je natjerao i mnoge srpske porodice da napuste ovaj kraj.
Vrijeme je tamo stalo. Samo još Drina teče.
