Kada se hrvatska strana uključila u rat protiv RBiH, imala je jedan cilj: osvojiti što veći dio Hercegovine i srednje Bosne, spojiti ga u jedinstvenu cjelinu, očistiti stanovništvo koje nije hrvatske nacionalnosti, a onda taj prostor pripojiti Hrvatskoj. Hrvatska strana je bez veće muke uspostavila kontrolu nad većim dijelom Hercegovine, a tzv. HVO je držao i značajne dijelove teritorije u srednjoj Bosni. Naredni zadatak je bio spojiti Hercegovinu i srednju Bosnu, a za to je bilo potrebno zauzeti Prozor i Gornji Vakuf. Ova dva grada je tokom 1992. godine branila ARBiH.
Napad na Prozor
Očekivalo se da će do biti lahak zadatak za nadmoćne hrvatske snage koje su trebale iznenadnim i intenzivnim napadima natjerati ARBiH na predaju. I dok su Bošnjaci još vjerovali u savezništvo u borbi protiv srpskog agresora, 23. oktobra 1992. godine, dobili su ‘nož u leđa’. Možda bi bolje bilo reći sjekiru, jer ono što se desilo tog dana u Prozoru, više je od obične izdaje.
Hrvatska vojska i tzv. HVO su tog dana ‘iz čista mira’ napali grad Prozor i uspjeli potisnuti jedinice ARBiH silinom artiljerijskih i pješadijskih napada. Ubrzo su započeli sa paljenjem grada, te ubijanjem, zatvaranjem i progonom bošnjačkog stanovništva. Situacija se kasnije smirila i mnogi su željeli vjerovati da je to bio samo nesporazum. Međutim, hrvatski agresor je imao druge planove. Na putu spajanja hrvatskih teritorija u BiH, stajao je još samo Gornji Vakuf.
Agresija na Gornji Vakuf
11. januara 1993. godine, hrvatski agresor je u Gornjem Vakufu pokušao ponoviti prozorski scenario. Iznenada je započet napad na dijelove grada pod kontrolom ARBiH, a hiljade granata ispaljenih iz tenkova koji su došli iz Hrvatske, pokazali su: počeo je rat! Svjesni da između podjele Bosne i Hercegovine i nestanka države na jednoj i agresorske sile na drugoj strani, stoje samo oni, branioci Gornjeg Vakufa su pružili nevjerovatan otpor.
Na liniju se ide sa po svega nekoliko metaka, a u nedostatku protivoklopnih sredstava, branioci prave improvizovane eksplozivne naprave punivši flaše sa benzinom, ali otpor traje i jača. Pokazat će se da su to bili ključni dani u odbrani Gornjeg Vakufa, ali i države. Shvativši da ne može okupirati grad tek tako, tzv. HVO je neko vrijeme smanjio intenzitet ofanzive, ali je grad ostao blokiran.
Cijela 1993. godina bit će u znaku borbi za ovaj grad kojeg je agresor pretvorao u jednu veliku gomilu ruševina. Nije bilo zgrade ni kuće u gradu koja nije bila značajno oštećena ili u potpunosti uništena. Ipak, grad je tokom augusta deblokiran, pa je situacija nešto olakšana. U napadima učestvuje hiljade vojnika iz okolnih gradova, ali i hiljade vojnika koje je Franjo Tuđman poslao iz Hrvatske kao pomoć u ofanzivama.
Napalm bombe nad gradom
Tuđman je bio opsjednut zauzimanjem Gornjeg Vakufa. Taj grad je u njegovim stenogramima spomenut više puta nego bilo koji drugi grad u Bosni i Hercegovini. U svom ludilu, Tuđman jedne prilike u jesen 1993. godine, kada je trajala nova velika ofanziva na Gornji Vakuf, naređuje da se grad gađa napalm bombama. Upotreba ovog oružja je inače zabranjena međunarodnim pravom. Ni to nije moglo srušiti volju boraca ARBiH da odbrane svoj grad i živote svojih porodica.
Tzv. “Herceg-Bosna” se nije uspjela sastaviti u jedinstvenu teritoriju, čime je propao ključni strateški cilj hrvatske politike u BiH, pa je agresija Hrvatske na BiH okončana potpisivanjem Washingtonskog mirovnog sporazuma u martu 1994. godine. U odbrani Gornjeg Vakufa, naroda i države, živote je dalo 343 pripadnika ARBiH.
