Top je nekada bio osnovno sredstvo komunikacije u jednoj bosanskoj čaršiji. Bilo koji značajniji događaj bio bi najavljen ili obilježen pucnjem topa sa gradskih bedema. Ramazan je u životima Bošnjaka oduvijek predstavljao posebno vrijeme, pa se nije mogao ni zamisliti bez topovskog pucnja.
Top bi označio vrijeme buđenja na sehur, vrijeme početka, ali i kraja posta, početak i kraj Ramazana i ramazanskog Bajrama. Stoljećima je to tako bivalo, sve dok komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata nisu zabranile ovakvo javno iskazivanje vjere i vjerskih obreda, pa je ova stoljetna tradicija skoro potpuno pala u zaborav.
Međutim, u jednoj često zaboravljenoj bošnjačkoj čaršiji, top je označavao vrijeme iftara i dugo nakon što je zemljom zavladao komunistički režim. Ljubuški, grad u zapadnoj Hercegovini, danas je jedino mjesto gdje Bošnjaci žive u ovom dijelu naše domovine.
Nekada su Bošnjaci živjeli širom zapadne Hercegovine. Međutim, stoljeća ratova, nemira i previranja na granici Bosne, natjerali su Bošnjake da se isele iz zapadne Hercegovine. Ipak, Bošnjaci su se uspjeli održati u Ljubuškom, pa je npr. po dolasku Austrougarske u ovaj grad, u njemu živjelo skoro 2700 ljudi, više od 95% Bošnjaka, ali je broj Bošnjaka ipak stalno padao. Kada su komunističke vlasti zabranile topovski pucanj kao znak za kraj posta, vlasti u Ljubuškom su ipak postupile drugačije, pa je u ovom gradu top sa starog grada i dalje nastavljao obavljati svoj zadatak. Vlasti su čak znale donirati i barut potreban za rad ramazanskog topa.
Tako je bilo sve do 1979. godine, kada je u nesreći top eksplodirao, a tobdžija ostao bez prstiju, pa je nakon toga ova tradicija prekinuta.
Bošnjaci su tokom 1993. godine etnički očišćeni iz ovog grada, ali se jedan dio vratio, pa ih danas u ovom gradu živi oko 300 i čine oko 2% stanovništva Ljubuškog.
