Kada su 1912. godine Plav i Gusinje pali pod crnogorsku vlast, počela su teška vremena za tamošnje Bošnjake. Nakon što su neko vrijeme silom bili pokršteni, nastupio je veliki val iseljavanja Bošnjaka sa ovih prostora. Najveći dio iseljenika je tada otišao u Tursku, tačnije u ono što je ostalo od nje.
Samo jednim brodom je polovicom 1914. godine oko 130 bošnjačkih porodica zauvijek napustilo svoj rodni kraj.
Iz luke Bar je krenuo brod tuge, stotine ljudi su odlazili na put sa kojeg nema povratka, na put u nepoznato. Tamo gdje su otišli čekao ih je novi život. Drugačija klima, uslovi u kojim su živjeli i čežnja za rodnim zavičajem, odnijela je živote mnogih Bošnjaka. Oni koji su preživjeli su živjeli teškim životom. Sa prezimenima promijenjenim u turska, sa zabranom upotrebe bosanskog jezika u javnosti i nemogućnosti da se uklope u novu sredinu, Bošnjacima u Turskoj su prolazile decenije.
Među iseljenicima je 1914. godine bio Šerif-beg Redžepagić iz Plava. Kad je krenuo na brod, sa sobom je ponio i jednu džaklju, pletenu torbu. Niko od njegovih saputnika nije znao šta je u toj torbi, a ni on je nikako nije otvarao. Nakon dugog puta i dolaska u Tursku, prošlo je par dana kad je pred svojom porodicom otvorio torbu i pokazao im nešto što niko nije očekivao. U torbi je bila zemlja, naizgled, sasvim obična zemlja. Ipak, za Šerif-bega, ta zemlja je bila cijeli njegov svijet. Bila je to zemlja iz njegove bašče u Plavu. Prije nego što će krenuti na put, iskopao je malo zemlje iz bašče i strpao je u torbu.
“Ima za sve nas”, rekao je, “po šaka zemlje. Kad umremo prvo nas dvoje starih, uzmite po šaku zemlje i pospite nam preko tahti, meni i mojoj Zadi. Bit će nam lakše na onom svijetu. Pogledajte samo kako je ona drugačija, ljepše boje, nekako pitomija i bez kamenja, a ova ovdje zemlja sva bezbojna i sa puno kamenja…
Kad god je dotaknem i provučem kroz prste, ruka mi se trese, prsti utrnu, znoj me spopane, a plač napane i nikad ne prestane. Lakše je čovjeku umrijeti, nego se od svoje grude zemlje rastati.”
