Prije zore, u ponedjeljak, 10. jula 1995. godine, Armija Republike Bosne i Hercegovine je pokrenula uspješan kontranapad prema južnom dijelu enklave. I kada su vraćeni skoro svi položaji koji su izgubljeni od početka agresorske ofanzive 6. jula, borcima je nestalo municije i napad je stao. Bošnjaci su te položaje držali nekoliko sati gdje su čekali Holanđane da zauzmu svoje prijašnje pozicije, međutim, Holanđani nisu stigli.
Kada su vidjeli da su Bošnjaci ostali bez municije, srpska vojska je ponovo napala, prvo artiljerijom, a kasnije pješadijskim napadom. Bošnjački borci su ponovo potisnuti u Srebrenicu, a Srbi su sa tenkovima krenuli u napad na grad. Između agresorskih tenkova i više od 40 hiljada Bošnjaka, stajale su još samo tzv. “blokirajuće pozicije”, tj. UNPROFOR-ovi transporteri kojima su blokirali cestu vjerujući da Srbi neće krenuti naprijed.
- jula napadnut je i jedan transporter UNPROFOR-a, nakon čega je holandski kapetan optužio Bošnjake za napad. Nakon što je vijest o navodnom bošnjačkom napadu na holandske vojnike otišla u svijet, kapetan se poslije uvjerio da su za napad ipak bili odgovorni Srbi. Ali tada je već bilo kasno. Granatiranje Srebrenice je postalo toliko intenzivno, tako da je stanovništvo pokušavalo pobjeći iz grada, ali čim bi neko pokušao napustiti grad i izaći na otvoren prostor, počele bi padati granate.
10. jula upućen je ultimatum za predaju Srebrenice. Ultimatum je od Bošnjaka tražio da predaju oružje u roku od 48 sati, kao i da će nakon toga biti slobodni da napuste prostor Srebrenice. Istog dana, NATO avioni su ponovo kružili nad sigurnosnom zonom, i bili su u svakom trenutku u stanju pripravnosti. Tokom večeri 10. jula, ponovo je upućen zahtjev za zračne udare, prošao je proceduru u Tuzli i Sarajevu, ali je general Bernard Janvier odlučio odgoditi njegovu primjenu za sutradan, 11. juli.
lako su skoro svi oficiri UNPROFOR-a u komandi u Zagrebu bili saglasni za trenutni udar protiv srpskog agresora, general Janvier je bio odlučan po svaku cijenu zaustaviti zračne udare. Ne samo da te večeri nije došlo do NATO bombardovanja, nego su Holanđani povukli i transportere koji su navodno trebali zaustaviti prodor srpskih tenkova. Transporteri su povučeni u centar grada, a u tom trenutku se srpska vojska nalazila iznad samog grada. Iste večeri, ponovo se okupilo rukovodstvo srebreničkih Bošnjaka kako bi se razmotrila opcija posljednjeg, “biti ili ne biti” kontranapada sutradan 11. jula.
Na sastanak je tada nepozvan došao komandant holandskog bataljona, potpukovnik Karremans, kako bi saopćio da će sutradan NATO bombardovati Srbe na položajima iznad grada. Navodno, 40 aviona NATO saveza će ujutro, 11. jula bombardovati i uništiti sve što se nalazi u prostoru između Srebrenice i Zelenog Jadra, mjesta gdje je krenula ofanziva 6. jula. Na taj način, jedinice tzv. VRS bi bile u potpunosti razbijene, a Srebrenica i njeno stanovništvo definitivno spašeni. Karremans je kazao kako će bombardovanje biti ujutro, tačno u 6 sati, i kako se svi Bošnjaci trebaju skloniti iz tog područja, jer bi i oni mogli stradati u bombardovanju.
Saopćivši ono što je imao, Karremans se vratio u bazu u Potočare, a Bošnjaci su zaključili da od planiranog kontranapada nema ništa. Odlučeno je da sačekaju NATO avione. Ipak, neki među njima su već tada bili uvjereni kako će Srebrenica pasti i kako NATO avioni nikada neće stići, ali većina je ipak vjerovala u spas.
Nakon ove burne noći, svanut će dan, najtužniji dan u historiji Bošnjaka, 11. juli 1995. godine.