Avdo Redžović je bio maloljetan kada su ga neposredno nakon Drugog svjetskog rata uhapsili i poslali na sud. Iako je bio maloljetan, optužen je da je kao pripadnik ustaških formacija tokom rata svirepo ubio jednu ženu srpske nacionalnosti. “U ime naroda” i bez prava na odbranu, osuđen je na smrtnu kaznu. Međutim, kazna mu je ipak preinačena na 20 godina teške robije. Avdo je potom prebačen u zenički zatvor, gdje će više godina provesti ni kriv ni dužan.
Nakon nekoliko godina, u zenički zatvor će doći jedna žena, ni manje ni više nego ista ona Srpkinja koju je Avdo navodno ubio, živa i zdrava. Žena je od komunističkih vlasti tražila da se Avdo pusti na slobodu, jer ga ni ona ni njena porodica ni ne poznaju, a kamoli da ga znaju kao ustaškog ubicu. Za njen dolazak, saznao je i Avdo. Avdo je ionako cijelo vrijeme tvrdio da je nevin, a sada je tražio i obnovu procesa, gdje bi to posvjedočila i sama navodna žrtva. Međutim, komunisti su bili odlučni zadržati ga u zatvoru.
Pomoćnik upravnika zeničkog KPD-a, došao je Avdi i rekao mu: “Revidiraj (pokaj se), pa ćemo ti dati obnovu procesa.” “Kako i za šta da se pokajem kad ništa nisam ni uradio?!”, zbunjeno je pitao Avdo. “To je tvoj problem!”, uslijedio je odgovor.
Udbaši su u zatvoru svako malo organizirali “konferencije”, a to su zapravo bile kao priredbe, gdje će zatvorenici javno iskazati svoje “revidiranje”, tj. pokajanje zbog onog što su (ili što nisu) uradili, gdje će reći da sada razmišljaju drugačije, da su se promijenili i da će ubuduće biti lojalni drugu Titu, rukovodstvu i Partiji, a što će im olakšati ostatak boravka na robiji.
Na konferenciji, svi robijaši se redom izjašnjavaju “da”, “da”…, a kada dođe red na Avdu, on ustade i reče: “Ne, ne kajem se.” Ohrabreni njegovim postupkom i ostali nastaviše: “ne”, “ne”, “ne”… Konferencija se prekida, a Avdu prebacuju u samicu gdje provodi ostatak nepravedno dobijene robije.