Smješten između pet planina, na sjeveru Hercegovine, nalazi se Klis. Ovaj pitomi kraj koji se često naziva i “dolina Neretvice”, po rijeci koja je oduvijek bila poput njegove žile kucavice, poznat je po zelenilu, netaknutoj prirodi, nebrojenim izvorima, potocima i rječicama, nekropolama srednjovjekovnih stećaka, kestenovim šumama, borovnicama i svakojakom ljekovitom bilju.
Ipak, više od svega drugog, Klis je nadaleko poznat po svojim ljudima, Klišanima. Na ovom prostoru koji čini trećinu teritorije grada Konjica, se nalaze desetine naselja i sela, koja su nekad bila izrazito naseljena. Bilo je tako sve do agresije na RBiH. Na ovom prostoru je živio skoro podjednak broj Bošnjaka i bosanskih Hrvata, dok je bosanskih Srba bilo jako malo.
Klis na početku agresije na RBiH
Međutim, to nije bio razlog da Klišani, onakvi kakvi su uvijek i bili, prvi stanu u redove odbrane domovine. Već sredinom marta 1992. godine, kada su mnogi još vjerovali kako do rata neće ni doći, u mjestu Mehina ravan, postrojila su se 73 klišanska dobrovoljca. Bilo je to prvo javno postrojavanje patriotskih jedinica u Hercegovini.
Stvarat će se odredi, čete i bataljoni, a u novembru 1992. godine bit će formirana 445. brigada ARBiH, u narodu poznata kao “Klišanska brigada”. Klišani su od prvog dana išli u borbu gdje god je to država od njih zatražila. Tako se pamti da je samo u jednom danu krajem 1992. godine, u borbama oko Sarajeva poginulo 18 boraca iz “Klišanske brigade”.
Bitka za Bokševicu
Već u proljeće 1993. godine, ratni vihor će zahvatiti i sam Klis. U namjeri da cijeli prostor sjeverne Hercegovine pripoji tzv. “Herceg-Bosni”, započeo je napad hrvatskog agresora na Klis. Mjesecima su se vodile borbe između ARBiH i tzv. HVO, za svaku kotu, za svako selo.
Na planini Bokševica se vodila bitka kakvu Hercegovina nije pamtila. Bošnjaci iz Klisa i ostatka konjičke regije, Jablanice i slobodnih dijelova Prozora, vodili su borbu za opstanak. Naspram njih su se nalazile hrvatske snage iz Klisa, Jablanice, Prozora, Posušja, Livna, Čitluka, Čapljine, Jajca, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Gruda itd. Cijela “Herceg-Bosna” se digla da slomi otpor naroda u ovom kraju. Nisu uspjeli. Nakon 4 mjeseca borbi u Klisu, ARBiH je ostvarila veličanstvenu pobjedu na Bokševici, a hrvatski agresor u Klisu je u potpunosti razbijen.
Jedan narod, jedna Armija
Međutim, za Klišane to nije bio kraj rata. Sve dok cijela Bosna ne bude slobodna, Klis će biti na nogama. Pokazalo se to već ubrzo. Samo nekoliko dana nakon pobjede na Bokševici, u odbranjeni Klis dolazi general Arif Pašalić, komandant 4. korpusa ARBiH i razgovara sa komandantom Klišanske brigade, Hasanom Hakalovićem.
Mostar je u teškoj situaciji. Nestašica svega. U Klisu se traži hrana, municija, krv, konji… Komandant Hakalović odbija uzeti novac riječima:
“Mi smo jedan narod, jedna Armija.”
Klišani sakupljaju brašno, šećer, so, džemove, bestilj, sir, kajmak, maslo, voće, povrće, suho meso, daruju krv za ranjene Mostarce. 194 konja iz Klisa mjesecima “Putem spasa” u istočni Mostar dostavljaju hranu i municiju. Na tom putu, od granata, snajpera, mina i umora, jedan dio njih je umro. Procjenjuje se da je do potpisivanja Washingtonskog sporazuma, na ovaj način u Mostar dostavljeno oko 100 tona hrane i municije.
Klis je odbranjen. U odbrani Klisa, Republike Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, život je dao 121 pripadnik “Klišanske brigade” ARBiH, a ranjeno je njih 333.