Berlinski kongres (1878.) koji je Bosnu i Hercegovinu dao Austrougarskoj, priznao je nezavisnost Crnoj Gori. Odlukama kongresa, Crnoj Gori je dodijeljen i prostor Plava i Gusinja (Sandžak), uprkos protivljenju tamošnjeg stanovništva. Ubrzo po odlukama kongresa, crnogorski knez Nikola sprema pohod na Plav i Gusinje. Prijeti opasnost da će im se ponoviti sudbina Bošnjaka Nikšića od prije par godina, nestanak.
Osmanska vlada traži od Bošnjaka da se ne suprotstavljaju onom što je cijeli svijet dogovorio. Međutim, stanovništvo Plava i Gusinja odbija bilo kakvu pomisao na predaju. U novembru 1879. godine, velika crnogorska vojska je krenula u pohod. “Ručat ćemo u Plavu, a večerat’ u Gusinju!”, poručivao je vojvoda Marko Miljanov.
Kako se i danas prenosi, dolazak vojske je prvo primijetila jedna stara Bošnjakinja, koja je trčala kilometrima sve do Plava, gdje je digla narod na uzbunu i na licu mjesta izdahla. Plavljani su istog časa ustali sa oružjem i uputili se na Nokšić gdje je boravila crnogorska vojska. 4. decembra 1879. počela je bitka.
Bitka je bila teška, ali je u pomoć Bošnjacima u ključnom trenutku, na Nokšić stigao i jedan albanski odred, pa je crnogorska vojska ubrzo potpuno potučena. Na licu mjesta je izginulo preko 700 Crnogoraca i bio je to do tada najteži poraz Crne Gore u njenoj historiji. Plav i Gusinje su odbranjeni
Crna Gora je u zamjenu za Plav i Gusinje od Osmanlija dobila Ulcinj. Plav i Gusinje su se od Crnogoraca branili još 33 godine, sve do 1912. godine, kada se crnogorska država konačno uspjela proširiti na ovaj prostor. Plav i Gusinje su i danas uglavnom naseljeni Bošnjacima.