Utorak, 11. juli 1995. godine. Nad Srebrenicom sviće sunčani julski dan. Iako je bilo najavljeno, NATO avioni se tog jutra u 6 sati nisu pojavili kao nada za spas. Tjeskoba je pritisla svakog stanovnika Srebrenice. Da li je došao kraj? Jutro je bilo tako mirno, kao da uopće nije bio rat. Svi su čekali rasplet situacije, Bošnjaci su čekali NATO avione za koje su vjerovali da će ih spasiti, a Srbi su se također spremali za avionski napad, paljenjem stogova sijena koje bi trebalo da onemoguće djelovanje NATO aviona smanjenjem vidljivosti. Bošnjaci su od Holanđana tražili objašnjenje o tome zašto avioni još nisu stigli. Holanđani i njihov komandant Karremans su tog jutra zaista cijelo vrijeme bili na liniji sa Tuzlom i Sarajevom, po ko zna koji put upućujući zahtjev za zračne udare koje su obećali nezaštićenom bošnjačkom stanovništvu Srebrenice. Međutim, situacija je bila veoma komplikovana. Npr. holandski komandant pošalje zahtjev za Tuzlu, a onda dobije odgovor poput “fali ti jedan papir” Nakon što se srede nedostaci zahtjeva, šalje se ponovo, možda se odobri, a možda se nađe novi nedostatak. Onda se zahtjev šalje u Sarajevo gdje se ponovo ponavlja ista situacija. NATO avioni su bili u pripravnosti, pa je konačna odluka bila na generalu Janvieru i izaslaniku generalnog sekretara UN Akašiju.
Međutim, dok su ove prepiske o formalnostima trajale, sati su prolazili i prolazili. Bilo je oko podne kada su Srbi nedolazak NATO aviona protumačili kao zeleno svjetlo za nastavak napada na Srebrenicu. Neprijatelj je već prethodne noći bio na veoma maloj udaljenosti od grada, stanovništvo ih je doslovno već moglo vidjeti u predgrađu Srebrenice. Panika je iz minute u minut rasla, a kada je oko podne pokrenut novi napad na grad koji više nije imao ko braniti, među narodom se proširila vijest: “Srebrenica pada!!!”
Srpski agresor je sa tenkovima i pješadijom nezaustavljivo išao prema centru grada, tako da je očajno stanovništvo spontano krenulo prema UN bazi u Potočarima, oko sedam kilometara sjeverno od Srebrenice. Opet su se ponovile scene iz 1993. godine kada su se stanovnici penjali na UN kamione i transportere pokušavajući stići do Potočara. Ljudi su se penjali, padali, bivali pregaženi… Žene su davale svoju djecu u ruke holandskih vojnika. Nepokretne starce članovi porodice voze u kolicima. Ko je mogao trčati, trčao je, ko nije, hodao je. Oni koji nisu mogli ni hodati puzali su cestom. Holandski vojnici tako svjedoče o staricama bez ikoga koje puze cestom jer im je to jedini način da se bar malo pomaknu iz Srebrenice. Niko se ne usuđuje ostati u gradu…
U poslijepodnevnim satima ovog 11. jula, Srebrenica je bila prazan, pust grad koji je bez ikakvog otpora zauzela tzv. VRS. Oko 16 sati, grad je ušao lično Ratko Mladić obrativši se TV kamerama gdje je dao svoju čuvenu izjavu o gradu Srebrenici kao poklonu srpskom narodu, nakon čega je najavio “osvetu Turcima poslije bune protiv dahija”. Istovremeno je naredio svojim vojnicima da se ne zadržavaju u Srebrenici, nego da produže prema Potočarima, gdje se u to vrijeme skupilo već više od 15 hiljada bošnjačkih izbjeglica. Kada su izbjeglice počele stizati u Potočare, holandski vojnici im prvo nisu dozvolili da uđu u njihovu bazu. Međutim, kako se situacija pogoršavala, oni su pustili oko 5 000 bošnjačkih izbjeglica u prostor baze, a ostalima je rečeno da je baza puna i da moraju ostati vani. Stanovništvo se tako smjestilo po okolnim halama, livadama i njivama, gdje je situacija postala nepodnošljivom. Bez hrane i sa malom količinom vode, bez WC-a, bez krova nad glavom ili bilo čega što bi pružilo hlad u ovom vrelom julskom danu, Bošnjaci su tako proveli ovaj 11. juli. Nakon informacije da je Srebrenica definitivno pala, stanovništvo svih dijelova enklave je napustilo svoje domove i uputilo se u Potočare očekujući zaštitu od UNPROFOR-a. Kada su 12. jula ujutro pristigle i posljednje izbjeglice iz najudaljenijih dijelova enklave, u Potočarima se nalazilo između 25 i 30 hiljada bošnjačkih žena, djece i staraca.
Svuda pored ceste nalaze se stvari koje su ljudi ponijeli sa sobom prilikom bijega iz grada, ali su ih ostavili jer su postale preteške. Rijeka izbjeglica je bila tako duga, da kada su prvi Bošnjaci stigli pred bazu u Potočarima, oni posljednji još uvijek nisu bili napustili ni grad. Na otvorenom prostoru i bez ikakve zaštite, ova kolona nesretnika postala je metom srpskih zločinaca. Artiljerija je tako ciljano tukla, čas na lijevu, čas na desnu stranu ceste, što je ubijalo samo jedan mali broj ljudi, ali je izazivalo ogroman osjećaj straha bespomoćnosti.
Za vrijeme dok je kolona žena, djece, staraca i manjeg dijela vojno sposobnih muškaraca išla prema Potočarima, vojnosposobni muškarci i dječaci, zajedno sa malim brojem žena i djece, krenuli su prema sjeverozapadnom dijelu bivše sigurnosne zone, kod mjesta Šušnjari, gdje se planirao proboj prema slobodnoj teritoriji na putu dugom skoro 100 kilometara.
Nakon što je postalo jasno da Srbi žele zauzeti grad Srebrenicu u trenutku dok su srpski vojnici već bili ušli u dijelove grada, general Janvier i izaslanik Akaši su konačno, prvi put u ovih 6 dana napada, dali odobrenje za NATO udare. Međutim, bilo je prekasno. 18 NATO aviona je poletjelo prema Srebrenici, gdje su, uglavnom neprecizno, bombardovali određene srpske položaje ne izazvavši skoro nikakvu štetu.
Granatiranje okoline Potočara je trajalo cijelo vrijeme, tako da su Bošnjaci imali osjećaj da će srpski vojnici stići svaki čas. Međutim 11. jula 1995. godine, tzv. VRS još uvijek nije ušla u Potočare. Potočari su tako bili posljednji komad UN sigurnosne zone Srebrenica. Na njenom sjeverozapadnom kraju, do večeri 11. Jula okupilo se više od 15 hiljada ljudi koji su krenuli na Marš smrti.
U večer 11. jula dogovoren je sastanak između komandanta Karremansa i delegacije tzv. VRS u hotelu Fontana u Bratuncu. Karremans je otišao poprilično uplašen, kakav je i bio po svojoj prirodi, međutim, kada je tamo ugledao lično Ratka Mladića, koji ga je izvrijeđao prilikom samog ulaza, potpuno se izgubio.
“Ja sam potpukovnik Karremans, komandant holandskog bataljona”.
“Ti nisi komandant. Ti si ništa!”, izderao se Mladić.
Razgovor je izgledao poput suđenja, gdje se Karremans nalazi na optuženičkoj klupi zbog toga što je tražio zračne udare protiv srpske vojske.
“Jeste li vi naredili da se puca po mojim vojnicima?”, prijeteći je vikao Mladić.
“Ne, ništa, još jedanput, o tome ne odlučujem ja, ja sam molio za to, nešto, što su oni nudili, oni odlučuju o tome, šta bih ja, na osnovu informacija od nas, recimo, čak do Ujedinjenih nacija u New Yorku…”, odgovarao je Karremans.
Kada je shvatio sa kakvom kukavicom razgovara, Mladić je nastupio još agresivnije, ponavljajući ista pitanja po 3 puta, vrijeđajući, ismijavajući ga… Karremans je bio potpuno izgubljen. Na kraju sastanka gdje je Mladić pokušao glumiti moralnog čovjeka koji “nema problem sa musllimanskim narodom” i koji im navodno želi pomoći, Mladić je tražio da Karremans 3 sata kasnije, tj. u 23 sata dovede nekog od predstavnika Bošnjaka kako bi im saopćio ono što ima za reći. Karremans je jedva uspio naći jednog čovjeka koji je pristao da ide na “pregovore”, a to je bio Nesib Mandžić, ratni direktor škole u Srebrenici. Nesib se bojao susreta sa Mladićem, ali je na kraju ipak pristao. Mladić se ovaj put ponašao iznenađujuće ljubazno, kada je Nesibu rekao da on nema problem sa onim “muslimanima” koji nisu činili ratne zločine nad Srbima. Međutim, tražio je da svi Bošnjaci predaju oružje, a da im on zauzvrat garantuje život. “Nesibe, u vašim je rukama sudbina vašeg naroda, i to možda ne samo na ovim prostorima.”
Od Nesiba je zatraženo da sutra ujutro ponovo dođe na sastanak sa još dvoje predstavnika, kako bi ga informirali o tome da li će Bošnjaci predati oružje. Međutim, u Potočarima ionako nije bio niko ko je imao oružje, pa se Nesib našao u veoma neugodnoj situaciji. Nesib je zajedno sa ostalim izbjeglicama proveo noć u Potočarima…
