Petak, 14. jula 1995. godine. Samo sedmicu dana ranije, Srebrenica je živjela posljednji, relativno mirni dan, a u njoj se nalazilo više od 40 hiljada Bošnjaka. Sedam dana kasnije, u općini Srebrenica su se nalazile još samo manje grupe bošnjačkih muškaraca koje su se po šumama skrivale od srpskih tragača. Srebrenica je već bila opljačkana, a srpsko stanovništvo je počelo naseljavati grad i okolinu. Koliko je pljačka bila masovna, svjedoče izvještaji iz redova tzv. VRS, gdje se neki od komandanata žale nadređenima na vojnike koji ne žele da učestvuju u vojnim zadacima (čitaj: strijeljanju bošnjačkih zarobljenika) nego su se zajedno sa porodicama posvetili pljački imovine prognanih Bošnjaka.
Jutro 14. jula obilježeno je i uklanjanjem tijela više od 1300 Bošnjaka ubijenih prethodne noći u Kravici, a što je bilo povjereno civilnim strukturama vlasti. Tijela su utovarena, transportovana u susjednu Glogovu gdje su ukopana u veliku primarnu masovnu grobnicu. Kosti će kasnije biti višestruko premještane sa ove lokacije. Kolona bošnjačkih muškaraca se još uvijek kretala prema slobodnoj teritoriji, a putem su nailazili na veliki broj zasjeda i bili izloženi masovnom granatiranju srpske artiljerije.
14. jula 1995. godine se u svjetskim medijima pojavljuju prvi natpisi o zločinima počinjenim nakon pada Srebrenice, nakon čega međunarodna zajednica, barem deklarativno, traži od vlasti Srbije i RS uvid u stanje zarobljenih Bošnjaka. Sa njihovim predstavnicima je u Beogradu lično razgovarao Mladić, koji je tamo otputovao nakon što je svojim podređenima dao instrukcije o postupanju sa zarobljenicima.
14. jula je više hiljada Bošnjaka zatvorenih u Bratuncu i okolini prebačeno na prostor općine Zvornik gdje su za taj dan bile spremne dvije lokacije masovne egzekucije Bošnjaka: Orahovac i Petkovci. U fiskulturnu salu osnovne škole u Grbavcima, u blizini Orahovca zatvoreno je oko 1000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Gimnastička sala je bila pretrpana i zagušljiva. Stražari bi povremeno zapucali u plafon kako bi smirili uspaničene zarobljenike. Samo jedan zarobljenik je ustao iz gomile i pozvao na pobunu zbog loših uslova, ali ga niko nije poslušao, nakon čega su ga vojnici odveli i ubili ispred vrata.
Nakon što su neko vrijeme proveli zatvoreni u školi, zarobljenici su izvođeni u manjim grupama gdje su transportovani do jedne lokacije na kojoj su bili strijeljani. Ubijeno je oko 1000 Bošnjaka, a preživjela su ukupno četvorica.
Kada su ubijanja prestala u Orahovcu, počela su u Petkovcima, 6 kilometara zračne linije sjeverno od Orahovca. VRS je 1500-2000 zarobljenika iz Bratunca prevezla do Petkovaca i zatočila u sali osnovne škole. Bilo je veoma vruće i pretrpano, ljudi nisu dobili ni hranu ni vodu, a neki su bili toliko žedni da su pili svoj urin. Povremeno bi ulazili vojnici i tukli zarobljenike ili ih prozivali napolje i ubijali. Neki su razmišljali o bijegu, ali su drugi rekli da je bolje da ostanu jer Crveni krst sigurno prati situaciju i da ih neće sve pobiti. Rečeno im je da se svuku do pasa. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i kamionima ih prevozili do brane Petkovci. Iz kamiona su iskrcavali po 5-10 ljudi. Zatim bi ih postrojili i strijeljali. Neki su prije nego što su ih ubili molili za vodu, ali je niko nije dobio. Strijeljanja u Petkovcima trajala su i tokom cijele noći sa 14. na 15 juli, a ukupno dva zatvorenika su preživjeli strijeljanje.
Na taj način je u Orahovcu i Petkovcima ubijeno između 2500 i 3000 Bošnjaka. Kada je svanula subota, 15. juli, više od 5000 srebreničkih Bošnjaka već je bilo ubijeno…
