Noć sa 12. na 13. juli 1995. godine, Bošnjaci u Potočarima su proveli budni u strahu za vlastite živote i živote svojih najmilijih. Kada je nakon noći ispunjene terorom, konačno svanuo četvrtak, 13. juli 1995. godine, u Potočarima je nastao opći haos. Svi su izbezumljeno pokušavali probiti se prema autobusima koji su počevši od 7 sati nastavili sa procesom deportacije izbjeglica prema Kladnju.
Razdvajanje muškaraca i dječaka je i tog dana nastavljeno po istom principu, uz jednu malu razliku. Naime, kada su Holanđani utvrdili da srpski vojnici razdvajaju muškarce i dječake zbog navodne istrage o ratnim zločinima, a uvidjevši da taj proces dodatno usložnjava ionako složenu situaciju i gužvu u kojoj se više od 15 hiljada ljudi panično kretalo prema autobusima, odlučili su Srbima ponuditi svoju asistenciju, tako što su pomogli u što mirnijoj selekciji muškaraca i dječaka, i tako razdvojeno, bošnjačko stanovništvo proslijeđivali dalje prema srpskim punktovima, čime je gužva donekle smanjena. Holanđani su tako po ko zna koji put, svjesno ili ne, postali saučesnici u genocidu koji se upravo provodio.
Srbi su u jutarnjim satima 13. jula, došli sa cisternom vode i kamionom hljeba kako bi navodno olakšali bošnjačkom stanovništvu. Međutim, ne samo da nije bilo dovoljno hljeba za sve, nego je hljeb u nepreglednu masu, bacan onako kako se to radi psima. Kako bi navodno rashladili narod u ovom vrelom julskom danu, vodenim šmrkom su gađali stanovništvo koje nije moglo da izbjegne mlaz.
Deportacija je tako trajala od 7 pa sve do oko 17 sati kada je prostor ispred baze ostao prazan. Međutim, unutar baze se još nalazilo oko 5 hiljada bošnjačkih izbjeglica koji su tu bili već više od 48 sati. lako im je bilo jasno kakva sudbina čeka Bošnjake ako izađu vani, holandski bataljon, tj. njegovi vojnici, izbacili su Bošnjake iz baze, izručivši ih tako direktno u ruke Mladićevih koljača. Njih je također čekala ista procedura, muškarci i dječaci na jednu, ostali na drugu stranu. Prema spisku koji je tog dana napravljen, holandski vojnici su iz svoje baze izbacili 239 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Nijedan nije prežvio.
U Potočarima je 12. i 13. jula izdvojeno oko 2 hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka. Od 2 hiljade zarobljenih Bošnjaka, preživjela su samo dvojica.
Nakon što su maltretirani u pripremljenim objektima u Potočarima, ovi zarobljenici su prevezeni u Bratunac, grad udaljen 4 kilometra sjeverno od Potočara. Zarobljenici su bili smješteni u centru grada pa je njegovo srpsko stanovništvo bilo upoznato sa prisustvom zarobljenih Bošnjaka. Većina je bila zatvorena u OŠ “Vuk Karadžić”, školi koja je i 3 godine ranije služila istoj svrsi. Mnogi su ostali u autobusima.
U ovoj školi i njenoj okolini je tokom 13. jula i noći sa 13. na 14. juli 1995. godine, ubijeno najmanje 120 Bošnjaka. Ubistva u Bratuncu nisu bila sistematske likvidacije, uglavnom se radilo o tome da neko od srpskih vojnika traži nekadašnjeg prijatelja, kolegu ili komšiju kako bi ga izveo vani, tukao, mučio i na kraju ubio.
Miroslav Deronjić, ratni lider bratunačkih Srba, čovjek koji je 1992. godine bio na čelu poduhvata uništenja bratunačkih Bošnjaka, osoba koju je Karadžić imenovao za njegovu “desnu ruku” tokom operacije genocida u Srebrenici i koji je imao njegovu podršku, tražio je da se strijeljanje Bošnjaka ne izvršava u njegovoj zoni odgovornosti, tj. u općini Bratunac. Deronjić se bojao kako bi jednog dana mogao za to odgovarati. lako je njegov zahtjev ispunjen, on se ipak kasnije našao na optuženičkoj klupi u Haagu, ali zbog događaja iz 1992. godine. Na temu genocida u Srebrenici govorio je kao svjedok.
Naredba Radovana Karadžića je glasila: “Roba mora biti prebačen u skladišta.” Međutim, svi su na neki način izbjegavali preuzeti odgovornost za “robu”, pa je na kraju odabran Zvornik kao mjesto masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka. Međutim, 13. jula 1995. godine, masovna strijeljanja izvršena su nešto južnije.
Nakon što je kolona sa više od 15 hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka napadnuta iz zasjede na Kameničkom brdu, i nakon što je oko 1000 njih ubijeno u masakru te noći, stanje je bilo veoma teško. Kolona se praktično raspala. Čelo kolone su činili pripadnici 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su probijali neprijateljske linije kao i jedan broj civila, tako da je čelo koje je prošlo netaknuto u zasjedi, nastavilo sa putem. Zadnji dio kolone koji je činilo skoro isključivo nenaoružano bošnjačko stanovništvo sada se nalazilo iza ceste Konjević Polje – Nova Kasaba i bilo je potpunosti okruženo srpskim vojnicima. Tokom zasjede i jutra 13. jula, zarobljeno je ili se predalo oko 5 hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. Oni su okupljeni na više sabirnih lokacija gdje su čekali daljnji rasplet situacije.
Dvije najznačajnije takve lokacije su jedna livada kod Sandića i igralište u Novoj Kasabi. Obje lokacije je tog 13. jula obišao lično Ratko Mladić, gdje je zarobljenim Bošnjacima obećao da će biti razmijenjeni i da će se sresti sa svojim porodicama. To je donekle smirilo uspaničene Bošnjake koji su tako spokojno nastavili živjeti svoje posljednje trenutke. Jedan dio Bošnjaka je već tog dana strijeljan na obali rijeke Jadar i u dolini Cerske, ali se radilo o relativno malom broju.
Zarobljenici sa livade kod Sandića i igrališta u Novoj Kasabi su u narednom periodu transportovani na lokacije gdje trebaju biti ubijeni. Prva veća grupa, sa nešto više od 1300 Bošnjaka, prebačena je tog dana u skladište zemljoradničke zadruge u Kravici. Zarobljenici su zbijeni na relativno malom prostoru, gdje su čekali autobuse za navodnu razmjenu. U stvarnosti, već je postojala naredba o egzekuciji ovih zarobljenika koja je trebala biti izvršena tokom noći, ili sutradan, 14. jula.
Međutim, ovaj proces je ubrzan jednim incidentom koji se tog predvečerja desio u Kravici. Svjestan da će biti ubijen, jedan od zarobljenih Bošnjaka je skočio, oteo pušku i ubio jednog od čuvara, policajca iz Skelana. Međutim, i sam je brzo ubijen, a njegovo ubistvo poslužilo je kao znak za početak masakra nad bošnjačkim zarobljenicima. Čin ovog zarobljenika inače je jedini takav slučaj pružanja otpora tokom cijele operacije genocida u Srebrenici. Srpski čuvari, policajci, izašli su iz skladišta, a potom počeli unutra bacati bombe, ispaljivati rafale, ubijati sve što se pomjera i kreće. Policajci su tako bez prestanka, punih sat i po vremena, pucali na zarobljenike, tako da je u masakru ubijeno više od 1300 Bošnjaka. Masakr u Kravici preživjelo je svega njih nekoliko…
