Nedjelja, 16. jula 1995. godine, počela je sukobima između čela kolone bošnjačkih muškaraca i pripadnika tzv. VRS. Nakon što su Bošnjaci uspjeli probiti jedan dio koridora, srpska strana je zatražila pregovore. Rezultat pregovora bio je dogovor prema kojem će tzv. VRS osigurati preostalim Bošnjacima u koloni miran prolaz do slobodnog teritorija 2. korpusa. Zvornik je još uvijek bio u opasnosti, pa je Pandurević po svaku cijenu želio dogovor. Dogovor je ispoštovan samo djelimično, jer je koridor uistinu otvoren neko vrijeme. Međutim, kada su Srbi shvatili da su naoružani Bošnjaci prešli na slobodnu teritoriju, zatvorili su koridor, dovodeći još hiljade nenaoružanih bošnjačkih muškaraca i dječaka u smrtonosnu klopku. Jedan dio njih se ipak uspio probiti do slobodne teritorije, ali je značajan broj zarobljen i kasnije ubijen.
Pripadnicima 10. diverzantskog odreda tzv. VRS, jedinici pod direktnom komandom Ratka Mladića, 16. jula 1995. godine je naređeno da se upute na vojnu ekonomiju u mjestu Branjevo, kod Zvornika, gdje se tog dana trebalo obaviti strijeljanje između 1000 i 1200 bošnjačkih zarobljenika. Zarobljenici su bili zatvoreni u školi u mjestu Pilica, nakon čega su transportovani do lokacije za egzekuciju.
Strijeljanje u Branjevu je bilo naročito monstruozno zbog nekoliko detalja. Naime, prvi put zarobljenicima nisu bile vezane oči, nego samo ruke. Također, strijeljanje je u početku bilo pojedinačno, ubijani su jedan po jedan. Na lokaciju bi bio dovezen autobus sa zarobljenicima, a onda bi jedan po jedan izlazili na pogubljenje. Ostali bi cijelo vrijeme mogli da posmatraju šta ih čeka za nekoliko minuta. Također, u početku su ubijani mitraljezom, koji je samo sakatio i mučio zarobljenike. Među egzekutorima je tada nastala rasprava o tome da li zarobljenici zaslužuju da barem umru bez muke, odnosno bez ranjavanja. Ipak su se “smilovali”, pa su promijenili oružje, nakon čega su zarobljenici izvođeni u grupama, kako bi se cijeli proces odvijao brže.
U jednom trenutku su se zločinci umorili, pa su odlučili sjesti u hlad da pojedu po sendvič, dok je pored njih još uvijek stajao autobus prepun novih “paketa”. O detaljima egzekucije u Branjevu ispričao je Dražen Erdemović, jedan od onih koji su tog dana u Branjevu ubili između 1000 i 1200 Bošnjaka. Ubijanje u Branjevu je trajalo od ranih jutarnjih sati pa sve do 15 sati poslijepodne. Međutim, za taj dan je bilo predviđeno i strijeljanje preostalih 500 muškaraca zatvorenih u Pilici.
Egzekutorima iz Branjeva je rečeno da se upute u dom kulture Pilici gdje trebaju ubiti još oko 500 muškaraca i dječaka. Međutim, oni su to odbili, kazavši da su umorni i da im je dosta za taj dan. Problem sa ljudstvom riješen je kada su se za taj zadatak prijavili dobrovoljci iz Bratunca. Srpski vojnici svjedoče da nijedan od dobrovoljaca nije bio stariji od 20 godina. lako veoma mladi, bili su odlučni dokazati se ubijanjem nedužnih Bošnjaka.
U poslijepodnevnim i večernjim satima 16. jula, oko 500 bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo je zatvoreno u lokalnom domu kulture. Srpski dobrovoljci su počinili masakr tako što su kroz otvore kroz koje su se nekad projicirali filmovi počeli pucati po zarobljenicima, bacavši pri tome i ručne bombe. Žrtve su izmasakrirane na način da se i danas na zidovima ovog objekta vidi mnoštvo tragova krvi bošnjačkih zarobljenika.
Ovaj masakr, 72 sata nakon prve egzekucije u Kravici, bio je ujedno i posljednje masovno strijeljanje srebreničkih Bošnjaka. Većina od 8372 ubijena Bošnjaka već su bili mrtvi, a Srebrenica je već postala srpski grad. Kao znak simboličnog “krštenja” Srebrenice, 16. jula 1995. godine, srušena je Čaršijska džamija u Srebrenici. Genocid je uspio…
