U srijedu, 12. jula 1995. godine, u jutarnjim satima je održan treći, posljednji sastanak u hotelu Fontana. Na navodne pregovore sa Ratkom Mladićem, došla su tri predstavnika Bošnjaka, Nesib Mandžić po drugi put, Ibro Nuhanović i Ćamila Omanović. Sastanak je, kao i prethodna dva, jednim dijelom sniman. Na snimku se vidi ljubazno ponašanje Mladića prema predstavnicima Bošnjaka, međutim, preživjeli predstavnici i prisutni Holanđani svjedoče kako Mladić nije bio nimalo ljubazan kako je to izgledalo na snimku Bošnjacima je ponovio svoj prijedlog “opstati ili nestati”. lako je u to doba 12. jula, Mladić znao da u Potočarima nema naoružanih Bošnjaka, on od predstavnika ipak traži da bošnjački muškarci predaju oružje, kojeg dakle uopće i nemaju. Također, on nudi izbor svim Bošnjacima koji žele da ostanu u Srebrenici, jer mu navodno ne smetaju, a ako predaju oružje, mogu da odu bilo gdje. Također, on je naglasio kako će muškarci biti pregledani kako bi se provjerilo da među njima nema ratnih zločinaca.
Međutim, u trenucima dok je Mladić navodno pregovarao sa Bošnjacima, u okolini Potočara je već trajao srpski napad. Naime, Srbi su napali sela u blizini Potočara, palivši kuće i ubijajući sve stanovnike koje su zatekli. Svakog trenutka su bili sve bliži bazi Potočarima, pa je to kod više od 25 hiljada izbjeglica stalno povećavalo strah.
Konačno, oko 11 sati, srpska vojska je sa tenkovima i pratećom pješadijom ušla u Potočare. Među bošnjačkim stanovništvom koje je više od 3 godine bježalo i skrivalo se od agresora, nastupila je opća panika. Svemu je došao kraj… Srbi su u potpunosti opkolili bazu, postepeno ulazeći i među izbjeglice. Među njima je bilo pripadnika vojske, policije, specijalnih jedinica sa psima, dobrovoljačkih odreda, stranih plaćenika… U Potočarima su tog dana viđeni i zločinci poput Arkana i Milana Lukića.
U 13 sati je stigao i sam Ratko Mladić, praćen televizijskim kamerama koje su trebale ovjekovječiti trenutak. Izbjeglicama je dijelio cigarete, a djeci čokoladice i bombone, poručujući im da se ne trebaju bojati i obećavajući im sigurnost. Također, najavio je da upravo stižu i autobusi kojima će biti prebačeni za Kladanj, u tom trenutku najbliži grad pod kontrolom Armije Republike Bosne Hercegovine, naravno, ako oni to žele. Uskoro je stiglo desetine autobusa, velikim dijelom sa srbijanskim oznakama, a jedan dio stanovništva je odmah pohrlio prema njima. Međutim, na cesti koja je vodila do autobusa nalazili su se srpski vojnici koji su zaustavljali sve izbjeglice. Usmjeravali su žene, malu djecu i starce u poznoj dobi na jednu, a ostale muškarce i dječake na drugu stranu.
Neki su mirno izvršavali naredbu, a bilo je i mnogo slučajeva pružanja otpora. Npr. majka koja ne pušta svoje muško dijete od 13 ili 14 godina. U tim slučajevima bi djecu otimali od majki i silom vodili na drugu stranu, dok bi majka ostala ležati na tlu dozivajući svog sina kojeg upravo vidi posljednji put. Bilo je očeva koji su u naručju nosili malo dijete. Bili bi natjerani da ostave dijete nekom od izbjeglica koje možda poznaju, a onda da krenu putem koji je bio predviđen za muškarce.
Muškarci su sakupljani u jednoj kući u blizini, tzv. “bijela kuća”. Međutim, prije ulaska su morali ostaviti lične dokumente i ostale stvari na jednu hrpu. Kada su Holanđani skoro pa naivno pitali srpske oficire, kako će ustanoviti ko je od njih ratni zločinac a ko ne, ako im oduzmu dokumente, oficiri bi cinično odgovarali: “Više im neće trebati…”
Međutim, u narodu se pročulo kako Srbi ne puštaju muškarce autobuse, pa se sve manji broj izbjeglica odlučivao na prilaz autobusima. lako bez ikakve zaštite, osjećali su se sigurnijim u ogromnoj masi u i ispred baze u Potočarima. 12. jula 1995. godine je tako deportovano samo 5 od oko 25-30 hiljada izbjeglica u Potočarima.
Međutim, kada je srpski agresor shvatio da na ovaj način svi Bošnjaci neće napustiti bazu, odlučio im je prirediti takvu noć nakon koje će svi izbezumljeno samo željeti otići. Teror u Potočarima je počeo još tokom dana, ali je doživio vrhunac u noći sa 12. na 13. juli. U potpunom mraku, srpski vojnici su odvodili muškarce i dječake, silovali žene i djevojke, klali, odsijecali glave, prijetili…
Iste večeri je napravljena zasjeda za kolonu Marša smrti na Kameničkom brdu, poznata kao “zasjeda kod bukve”. U akšamsko vrijeme 12. jula, srpski vojnici su iz zasjede napali kolonu koja se probijala prema Tuzli. Masakr nije trajao dugo, ali je za kratko vrijeme ubijeno oko 1000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Nakon zasjede kod bukve, kolona Bošnjaka se raspala, zbog čega će veliki broj onih koji su ostali u njenom zadnjem dijelu, biti primoran predati se srpskim snagama. Njihova predaja postat će njihovom smrtnom presudom.
12. jula je Vijeće sigurnosti UN usvojilo rezoluciju kojom zahtijeva da Srbi napuste prostor UN zone Srebrenica. Međutim, Srebrenica je već čvrsto bila u njihovim rukama, tako da je i ova rezolucija, kao i sve one prije nje, ostala mrtvo slovo na papiru…
