lako su Srbi u općini Srebrenica činili samo 23% prijeratnog stanovništva, općina Srebrenica bila je zamišljena kao dio buduće RS. Vrijeme prije početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u Srebrenici je obilježila stranačka borba za prevlast između bošnjačke SDA i srpske SDS. Naoružavanje bosanskih Srba počelo je još 1990. godine i trajalo je skoro dvije godine. Za to vrijeme, Bošnjaci su rat dočekali skoro nespremni, vjerujući da će na kraju ipak prevladati mirno rješenje krize. Međutim, nakon što je Republika Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost u proljeće 1992. godine, počela je svesrpska agresija na ovu državu i njen bošnjački narod.
U aprilu 1992. godine, situacija u Srebrenici bila je pred eskalacijom. Privreda je bila skoro pa mrtva, jer niko od radnika se nije usuđivao doći na posao. Ljudi su u manjim grupama napuštali grad i odlazili, jedni za Tuzlu, drugi preko Drine u Srbiju. U međuvremenu su počele pristizati i prve bošnjačke izbjeglice nakon srpskog napada na Bijeljinu i Zvornik. Oružani sukobi prvo su počeli u srebreničkom naselju Skelani uz rijeku Drinu, gdje su Srbi nasilno preuzeli vlast i proglasili svoju vlastitu Srpsku opštinu Skelani.
Nasilje nad Bošnjacima u Skelanima počelo je odmah po zauzimanju ovog naselja. Rezultat okupacije Skelana bila je dodatna polarizacija među stanovništvom, tako da je tada prekinuta skoro svaka veza između srebreničkih Bošnjaka i Srba. 16. aprila, pale su i prve žrtve. Dvojica Bošnjaka krenuli su u Srbiju kako bi natočili gorivo, kojeg već dugo nije bilo u Srebrenici. Međutim, upali su u zasjedu, nakon čega su ubijeni. Na sastanku predstavnika srebreničkih Bošnjaka i Srba od 17. aprila, Bošnjacima je izdat ultimatum da moraju predati Srebrenicu i otići za Tuzlu, ili će problem biti “vojnički riješen”. Bošnjaci su zatražili malo vremena za donošenje odluke, ali je do sutra ujutro, cjelokupno bošnjačko rukovodstvo, ali i velika većina gradskog stanovništva pobjeglo iz Srebrenice za Tuzlu. 18. aprila 1002 Srebrenica je ostala pusta.
18. aprila 1992. godine, srpski agresor je prvi put okupirao Srebrenicu. Srbi su pljačkali bošnjačku imovinu, rudnike i fabrike, palili kuće, ubijali i spaljivali stanovnike koji nisu uspjeli pobjeći iz grada. U tom trenutku, jedini otpor pružale su neuvezane malobrojne grupe Bošnjaka u ruralnim dijelovima općine Srebrenica. Jedna takva grupa u Potočarima će 20. aprila napraviti zasjedu Arkanovcima. Ova zasjeda koju je isplanirao i organizovao Naser Orić bila je prvi oružani otpor srpskom agresoru u ovom dijelu Podrinja. U međuvremenu će u sličnim napadima, Bošnjaci preostalih srebreničkih naselja izvesti slične akcije. Srbi u početku nisu ovaj otpor doživljavali ozbiljno, tako da su početkom maja 1992. godine, Bošnjaci oslobodili grad Srebrenicu. Za komandanta Teritorijalne odbrane Srebrenice, izabran je tada 25-godišnji policajac Naser Orić.
U Srebrenicu tada dolaze hiljade bošnjačkih izbjeglica, većinom iz bratunačke općine. Srebrenica je tada postala jedina nada za život mnogim podrinjskim Bošnjacima. lako slabo naoružani, bošnjački branioci Srebrenice iz dana u dan bivali su u sve boljoj poziciji. Cjelokupna taktika Bošnjaka može se opisati jednom rečenicom: iznenada napadati, zaplijeniti municiju i ponovo napadati… Ova taktika je djelovala tako uspješno, što je dovelo do toga da srpske snage nikada ne znaju kada i gdje mogu očekivati novi napad. Dok bi stigli reagovati, bitka je bila već izgubljena. Srpska sela su padala jedno za drugim, a oslobođena su i mnoga bošnjačka naselja u općinama Srebrenica i Bratunac.
Tokom ovih napada gine veliki broj srpskih vojnika, pa čak i žena dobrovoljaca iz Srbije. U akcijama Bošnjaka ginu četničke vojvode, oficiri JNA, načelnici srpske policije… Shvativši ozbiljnost situacije, srpska strana pored artiljerije, tenkova i raketnih lansera, počinje koristiti i avione. Krajem ljeta 1992. godine, Srebrenicu svaki dan bombarduju avioni iz Srbije. Međutim, čak ni to ne može zaustaviti akcije oslobađanja srebreničkog teritorija. Panika u srpskim redovima stalno raste, što dovodi do toga da hiljade Srba bježi čamcima preko Drine u Srbiju. Neki čamci su se prevrnuli zbog pretrpanosti, pa su se putnici utopili u vodama Drine. Istovremeno, humanitarna situacija u Srebrenici postaje sve teža. Veliki broj izbjeglica, nedostatak hrane, tekuće vode i električne energije stvaraju nepodnošljive uslove za život u Srebrenici već tokom ljeta 1992. godine. U enklavu Srebrenica je tokom 1992. godine stigao samo jedan konvoj hrane, što znači da je svaki stanovnik Srebrenice tokom prve godine rata dobio između jednog i dva kilograma hrane. Situacija je bila naročito teška u gradu.
U isto vrijeme, Bošnjaci još uvijek pružaju otpor u Konjević Polju (Bratunac), Kamenici (Zvornik), Cerskoj (Vlasenica) i Žepi (Rogatica). Ove enklave bile su cijelo vrijeme okružene srpskim položajima, pa je bilo vrlo teško braniti ovaj prostor. Međutim, odbrana je trajala, a prostor pod kontrolom Bošnjaka je stalno rastao. Bošnjački cilj bio je ujediniti sve ove enklave u jedinstvenu slobodnu teritoriju, nakon čega bi se ona spojila sa teritorijom pod kontrolom 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u Tuzli. Bošnjaci su u borbama sa srpskim agresorom zaplijenili čak i značajan broj tenkova, ali ih nisu mogli koristiti zbog nedostatka goriva. U samo jednoj bitci kod Kamenice, poginulo je 148 srpskih vojnika. Bošnjaci Srebrenice i Žepe su pod kontrolom imali čak 50 kilometara državne granice sa Srbijom, što je bio jedini takav slučaj tokom rata u BiH.
Ipak, situacija u enklavi je sve teža i teža, pa se mnogi Bošnjaci noću probijaju do svojih spaljenih sela kako bi našli nešto hrane koja će im omogućiti da prežive bar još koji dan. Mnogi su ubijeni u zasjedama, stradali u minskim poljima ili se smrzli u snijegu zbog niskih temperatura. Srbi nisu imali takvih problema, ali su zbog straha od novih bošnjačkih napada sve više i više napuštali Bosnu.
Na prostoru pod kontrolom Bošnjaka, tada je živjelo skoro 80 hiljada ljudi, od toga su ogromna većina bili civili. “Zima je naš saveznik”, kazao je Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa tzv. VRS u novembru 1992. godine. Međutim zima je počela, a pobjede Bošnjaka su se i dalje nizale. Krajem decembra 1992. godine, Bošnjaci oslobađaju mjesto Glogova kod Bratunca, gdje su Srbi 7 mjeseci ranije počinili strašan zločin protiv bošnjačkog stanovništva.
Najjače srpsko uporište, Kravica, i grad Bratunac nalaze se skoro pa okruženi Bošnjacima. Srpsko civilno stanovništvo uglavnom napušta ova mjesta, a u Kravicu se npr. dovodi milicija iz Bijeljine kako bi silom spriječila srpske vojnike da se predaju snagama Nasera Orića. I dok se Bošnjaci spremaju za nastavak svoje ofanzive, stiže Nova godina. U ponoć 31. decembra 1992. godine, srpski agresor je pokušao vratiti se u Glogovu, međutim, bezuspješno. 1993. godina je bila pred vratima…
