Nakon što je u novogodišnjoj noći odbijen srpski napad na Glogovu, 7. januara 1993. godine, Armija Republike Bosne i Hercegovine oslobađa srpsko selo Kravicu, među Bošnjacima ovog kraja poznato kao najveći bastion četništva u Podrinju. Ovo selo, u kojem su lokalni Srbi čak i crkvu pretvorili u logor za bošnjačke komšije, bila je jedina prepreka potpunom spajanju svih bošnjačkih teritorija u srednjem Podrinju.
Pad Kravice, simbola srpskog nacionalizma, za Srbe je predstavljao veliko poniženje. Selo je branilo oko hiljadu srpskih vojnika, a svaka kuća je pretvorena u mitraljesko gnijezdo. Ipak, ništa nije pomoglo. Pobjedu je odnijela Armija Republike Bosne i Hercegovine. U tom trenutku, grad Bratunac je branilo samo 350 srpskih vojnika, pa je njegovo oslobađanje mogao biti jednostavan zadatak. Međutim, na insistiranje jednog broja lokalnih komandanata, naredna akcija bila je usmjerena prema Skelanima. Skelani su bili okupirano naselje na granici sa Srbijom, pa je napad na ovo naselje izazvao ogromnu reakciju sa obje strane Drine. lako je u akciji napravljen određeni uspjeh, nakon nje će sve krenuti nizbrdo, a naročito nakon što su Srbija i RS pokrenule zajedničku vojnu operaciju pod nazivom “Pesnica”.
Prije operacije “Pesnica” snage Armije Republike Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Srebrenici, držale su pod kontrolom više od 1000 kvadratnih kilometara teritorije u srednjem Podrinju. 90% srebreničke, 80% bratunačke, 40% vlaseničke i oko 30% zvorničke teritorije bilo je spojeno u jedinstveni bošnjački prostor sa oko 80 hiljada bošnjačkih stanovnika. Trebalo je probiti koridor od desetak kilometara i Srebrenica bi bila spojena sa Tuzlom. Međutim, sa strane Drugog korpusa nije učinjeno skoro ništa kako bi se to postiglo. Srebrenica je tada prepuštena samoj sebi.
13. januara 1993. godine, počinje svesrpski napad na enklavu Srebrenica. Operacija Pesnica bila je najveća vojna operacija srpske vojske do tada. U operaciju su uključeni: Drinski, Sarajevsko-romanijski, Istočnobosanski, Krajiški i Hercegovački korpus tzv. VRS, tzv. MUP RS, Užički i Novosadski korpus Vojske Jugoslavije, specijalne jedinice, zaštitni pukovi, artiljerija, avijacija. Vojsci je naređeno da se za 5 dana ušeta u Srebrenicu, međutim, u prvih 20 dana operacije, srpska vojska nije napredovala ni milimetar.
Odlučni da ostvare željeni rezultat, srpska vojska je primijenila sljedeću taktiku: artiljerijom rušiti kuću po kuću, selo po selo, sve dok se stanovništvo zajedno sa braniocima ne povuče. Hiljade granata svaki dan su padale na ovo područje. Nemoćni da se suprotstave takvoj sili, branioci su postepeno gubili kontrolu nad situacijom. Prvo je u februaru pala zvornička Kamenica, 1. marta pada Cerska, 15. marta pada Konjević Polje. Jedan manji broj stanovništva uspijeva stići do slobodne teritorije, a desetine hiljada izbjeglica se poput ogromne rijeke slivaju u gradić Srebrenicu. Srebrenica postaje najveći logor na svijetu, logor na otvorenom.
Najmanje 60 hiljada Bošnjaka je stisnuto na mali prostor Srebrenice i njene okoline. Ljudi provode noći i dane na ulici, na svakom koraku vide se samo zapaljene vatre oko kojih se pokušava ugrijati promrzli narod. Cijelo vrijeme traje granatiranje grada, a svaka granata pogađa nekoga, jer je prostor prenatrpan. Djeca umiru od gladi, ratna bolnica više ne može primiti ni najteže pacijente, pa ranjenici umiru po ulicama u najtežim mukama, a onima koji su ipak primljeni u bolnicu, dijelovi tijela se amputiraju metalnom pilom bez anestezije.
Glad je ipak bila najteža. Narod preživljava na rezervama bobičastog voća i hljebu napravljenom od samljevene kore lijeskovog drveta. Hrana je bljutava, jer nema soli, a i ono što se dodaje je prekuhana sol za puteve. U gradu je bila samo jedna česma, pa je održavanje higijene bilo nemoguće. U martu 1993. godine, SAD su odlučile ublažiti patnju ovog stanovništva, tako da su iz aviona izbacivale palete sa humanitarnom pomoći. Međutim, stanovništvo se i međusobno sukobljavalo oko paketa zbog prevelike gladi, pa je bilo slučajeva i ubistava kako bi se oteo bar jedan paket. Vlasti u gradu nisu mogle učiniti ništa, u Srebrenici je vladao zakon jačega.
20 hiljada srpskih vojnika sa oko 1000 oklopnih vozila još uvijek napada Srebrenicu. U Srebrenicu u to vrijeme dolazi i Filip Morijon, francuski komandant UNPROFOR-a, obećavajući pomoć opkoljenoj Srebrenici. U trenutku dok on u centru grada drži govor, jednoj ženi dijete od gladi umire na rukama što dovoljno opisuje cijelu situaciju. U Srebrenicu dolazi više konvoja UN-a, koji vrše evakuaciju ranjenika i civila. Na taj način je Srebrenicu napustilo više od 10 hiljada civila, što je donekle olakšalo situaciju u samoj Srebrenici.
Stanovništvo je na sve načine pokušavalo ukrcati se na kamione koji su vozili za Tuzlu. Gazili su jedni preko drugih, gurali se, žene su bacale svoju djecu na kamion kako bi bar njih spasili. 15 beba je ostavljeno na ulici, jer su majke u potpunom psihičkom rastrojstvu ostavile tek rođenu djecu kako bi se popele na kamion. Onoga ko bi pao sa kamiona, masa bi jednostavno pregazila i on bi mrtav ostao ležati na tlu. Na kamionima je bila takva gužva, da se više ljudi ugušilo tokom puta, većinom se radilo o maloj djeci. Konvoj je prolazio kroz srpska naselja, gdje su srpske žene i djeca sa noževima i kamenjem dočekivali konvoj prijeteći kako će ih sve pobiti. Nakon ove evakuacije je granatiranje još više pojačano, pa su se često dešavali masakri, poput onog od 12. aprila 1993. godine na školskom igralištu, kada je srpski agresor u artiljerijskom napadu ubio 74 bošnjačka civila.
Bitka za grad je još uvijek trajala. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je 16. aprila 1993. godine usvojilo Rezoluciju 819 kojom proglašava “UN sigurnosnu zonu Srebrenica”. Uprkos toj rezoluciji, tzv. VRS pokreće novi, totalni napad na Srebrenicu, gdje su snage Armije Republike Bosne i Hercegovine, predvođene komandantom Naserom Orićem, odbranile grad i uspjeli spriječiti srpskog agresora da ostvari svoj cilj. Srpska strana tada prihvata rezoluciju UN, nakon čega nastupa primirje između dvije zaraćene strane.
Od nekadašnjih više od 1000, UN zona Srebrenica sada je bila smještena na nešto više od 100 kvadratnih kilometara, gdje je ostalo živjeti između 40 i 50 hiljada bošnjačkih stanovnika. Uprkos tome što je srpski agresor i dalje povremeno granatirao Srebrenicu, stanje u Srebrenici je bilo relativno mirno. U Srebrenici je smješten kanadski bataljon UNPROFOR-a, razne humanitarne organizacije pomagale su civilnom stanovništvu da uspostavi iole normalan način života u opkoljenom gradu.
Konvoji sa hranom dolazili su 3 puta sedmično kako bi stanovništvo moglo preživjeti, a borci Armije Republike Bosne i Hercegovine su morali predati svo naoružanje, osim onoliko koliko su uspjeli sakriti od snaga UNPROFOR-a. Život u demilitariziranoj UN sigurnosnoj zoni Srebrenica nastavio se tako tokom cijele 1993. godine. Bošnjaci Srebrenice su vjerovali kako će se stanje polahko smiriti i kako će, uz zaštitu UNPROFOR-a, sačuvati živote i opstati na svojim ognjištima.
Međutim, ono što tada nije bilo poznato jeste potpuni nedostatak volje međunarodne zajednice da zaštiti Srebrenicu. Naime, kanadski bataljon UNPROFOR-a bio je relativno slabo naoružan, a sva navodna sigurnost Srebrenice bila je prepuštena mogućnosti djelovanja NATO avijacije u slučaju napada na zonu. Takav koncept je u teoriji zvučao savršeno, međutim, u praksi, bio je toliko komplikovan i neefikasan zbog raznih birokratskih procedura, što će se tek pokazati dvije godine kasnije, u julu 1995. godine.
Kanadski bataljon ostao je u Srebrenici sve do kraja 1993. godine.
