Kanadski bataljon je bio smješten u Srebrenici sve do februara 1994. godine. Kanađani su donekle normalizirali stanje u enklavi, uspostavili su osmatračke punktove na prilazima zoni, osigurali opskrbu bar minimalnih količina hrane, sredstava za higijenu, osigurali dolazak humanitarnih organizacija i volontera iz cijelog svijeta, poput “Ljekara bez granica” itd. Bošnjaci iz Srebrenice su njihov odnos uglavnom opisivali korektnim, u njihovom prisustvu su se osjećali sigurnim.
Međutim, u februaru 1994. godine, kanadske vojnike zamijenit će pripadnici holandskog bataljona Dutchbat. lako su i oni pružali humanitarnu pomoć, obnovili gradski vodovod i na neki način pokušali stanje učiniti podnošljivijim, njihov odnos sa bošnjačkim stanovništvom bio je daleko od dobrog. Holanđani su izbjegavali komunikaciju sa Bošnjacima u Srebrenici, jednostavno su ih posmatrali nižim bićima. Holanđani u stanovnicima enklave nisu vidjeli nevoljnike koji su protjerani iz svojih domova i koji se već 2 godine bore sa glađu, bolešću, u pokušaju da sačuvaju goli život. Za Holanđane su oni bili samo prosjaci koji pred njihovim vratima čekaju smeće kako bi u njemu možda našli nešto što se može iskoristiti.
Bošnjaci svjedoče kako su bili veoma škrti i kako su namjerno uništavali hranu i piće koji nisu bili iskorišteni, kako ih stanovništvo ne bi moglo konzumirati. Nisu bili darežljivi ni prema djeci koja su iščekivala bar neki slatkiš koji nisu vidjela već dvije godine. Naprotiv, povremeno su javno organizirali gozbe gdje su jeli i pili svakojaku hranu i piće, dok je stanovništvo enklave moglo to samo posmatrati sa udaljenosti.
Ovakav odnos novih “zaštitnika” Srebrenice, ali i cjelokupna depresivna atmosfera u enklavi, postepeno su uništavali moral srebreničkih Bošnjaka. Npr. tzv. VRS je propuštala konvoje sa hranom, ali bi uvijek prvo izbacila so, kako bi sva hrana za stanovništvo bila bez ukusa. Takvi, naizgled beznačajni, potezi vremenom su stvarali frustracije kod bošnjačkog stanovništva. U enklavu je dolazila i odjeća i obuća, ali uglavnom nekvalitetna, jer su Srbi sa kamiona skidali sve što im se dopada, a što je bilo namijenjeno Srebreničanima.
Međutim, Srebreničani su i u svom tom sivilu pokušavali održavati privid normalnog života. Tako su u gradu i okolini napravljene stotine malih “hidrocentrala” koje su proizvodile male količine električne energije. Sa tom strujom, pravljena su kina gdje su se svake večeri puštali prijeratni filmovi. U međuvremenu je Crveni križ uspostavio komunikaciju putem pisama sa članovima porodica koji su se nalazili van Srebrenice. Ponovo je počeo rad osnovnih škola, doma kulture i gradske biblioteke. Obnovljen je vjerski život, osnovano kulturno-umjetničko društvo, a pokrenute i novine “Glas Srebrenice”. U svim dijelovima enklave organizirana su narodna veselja, fudbalski turniri i konjičke trke.
Međutim, okolnosti pod kojim su Srebreničani živjeli već godinama i sve manja nada da će se bilo šta promijeniti, doveli su u enklavu nova zla poput prostitucije, alkohola, kocke, crnog tržišta… Već od proljeća 1994. godine, manje grupe Srebreničana pokušavaju napustiti enklavu i otisnuti se u neki novi život. Neki su uspjeli preći u Tuzlu ili u Srbiju, ali veliki broj nikada nije stigao na odredište. Iz mjeseca u mjesec, moral stanovnika enklave je sve više padao, možda i više nego u periodu dok su trajale borbe, tako da je do 1995. godine, stanje postalo skoro pa nepodnošljivo.
Srebreničani su ipak, bar malo, vjerovali da će im možda baš 1995. godina, u kojoj su Bošnjaci očekivali pobjedu nad srpskim agresorom, donijeti slobodu. Međutim, desilo se sasvim suprotno…
