U nedjelju, 9. jula 1995. godine, u 8 sati ujutro ponovo je počelo granatiranje Srebrenice. Tog jutra, nad Srebrenicom su letjeli avioni NATO saveza koji su vršili izviđanje terena. Međutim, avioni su napustili prostor Srebrenice, a srpski agresor je pokrenuo granatiranje.
9. jula pala su još tri osmatračka punkta UNPROFOR-a, po istom scenariju: tzv. VRS granatira liniju odbrane Armije Republike Bosne i Hercegovine, nakon višesatne razmjene vatre Bošnjacima nestaje municije i oni se povlače, njihove položaje zauzimaju srpski vojnici, tenkovske cijevi se usmjere prema osmatračkom punktu, Holanđani ne reaguju, srpski vojnici dolaze do punkta i jednostavno razoružaju uplašene holandske vojnike. Tako su tog dana pali: OP “S”, OP “K” i OP “D”. Nakon što su bili razoružani, holandski vojnici su smješteni u jedan hotel u Bratuncu. lako se prema njima postupalo pristojno, oni su u praksi bili taoci.
S druge strane, hiljade Bošnjaka koji su živjeli u južnom dijelu enklave Srebrenica, morali su napustiti ovaj prostor i pobjeći prema Srebrenici, jer je južni dio enklave sada u potpunosti bio pod kontrolom tzv. VRS. Sa pristizanjem velikog broja izbjeglica, u Srebrenici se proširila panika.
9. jula je ponovo upućen zahtjev za zračne udare. Ovaj put je blokiran od strane jednog oficira u sarajevskoj komandi koji je cijeli dan odbijao da potpiše zahtjev. Kada je to navečer konačno uradio, sistem je zablokirao u Zagrebu, gdje su general Janvier i specijalni izaslanik generalnog sekretara UN Yasushi Akashi, sastavljali izvještaj za generalnog sekretara. 9. juli je tako prosao, ali ponovo uopće nije doslo do zračnih udara.
Kada je, general Nikolai, komandant UNPROFOR-a za BiH, kontaktirao Zdravka Tolimira, generala tzv. VRS, kako bi ih upozorio o eventualnim posljedicama ako nastave sa operacijom okupacije Srebrenice, Tolimir se ismijavao sa komandantom, govoreći kako njegova vojska uopće nema problem sa UNPROFOR-om i kako ono što se dešava južno od Srebrenice, nije njihov pokušaj da zauzmu enklavu, nego pokušaj Bošnjaka da spoje zone Srebrenicu i Žepu.
Istog dana, u Zagrebu su oficiri UNPROFOR-a osmislili novi plan kako zaustaviti srpsku vojsku. Odlučili su postaviti tzv. “blokirajuće pozicije”, tj. oklopna vozila na usku cestu koja vodi prema Srebrenici. Oficiri su smatrali da se tzv. VRS neće usuditi napasti ovu liniju, tj. da će ih ova vozila na cesti zaustaviti. Srbima je izdat ultimatum, da će ako napadnu oklopna vozila na cesti, biti bombardovani od strane NATO saveza.
U Srebrenici su se proširile glasine kako će NATO naredne noći bombardovati srpske položaje koji su već bili na kilometar od samog grada. Stanovništvo je potražilo skloništa, kako bi se zaštitilo u slučaju bombardovanja. Nakon što su shvatili da je Srebrenica definitivno pred padom, u Srebrenici se okupilo vojno i političko rukovodstvo kako bi donijelo odluku šta činiti u narednom periodu. Skoro jednoglasno je odlučeno da se ujutro, 10. jula u 4:30 sati, pokrene veliki kontranapad koji bi trebao da vrati sve izgubljene položaje i da “agresora otjera do Drine”.
Glasine o navodnom NATO bombardovanju su se pokazale netačnim. Nakon neobično mirne noći, svanuo je ponedjeljak, 10. juli 1995. godine.
