“Poslije izvjesnog vremena jedan razgovor bratunačkog Muslimana, direktora fabrike, mašinskog inžinjera sa svojim portirom dobit će na važnosti. Bilo je to dva-tri mjeseca prije užasnih događaja. Inžinjer-direktor bio je predan svom poslu pa je jedne noći posjetio fabriku. Tamo je zastao i pomislio kako nikada do tada nije popričao sa svojim radnikom portirom i kako bi bilo od njega kulturno da osim pozdrava razmijeni koju riječ s ovim čovjekom. Portir ga je primio hladno i ubrzo mu iznio svoje mišljenje:
“Srbi su ugrožen narod od Muslimana”.
“Kako?”, upitao je.
“Lijepo”, bio je samouvjeren noćni čuvar, “zašto ja ne mogu biti direktor, a ti portir?”
Inžinjer-direktor pomislio je kako je pitanje sustinsko i ipak odgovorio:
“Pa, ja sam školovan, ja sam inžinjer, a ti nažalost imaš samo osnovnu školu. Po čemu bi ti mogao biti direktor?”
“Mogao bih. Ja sam Srbin, a doći će vrijeme kad ćemo zamijeniti mjesta. Dosta je bilo muslimanske vlasti, ubrzo će biti srpska.”
Inžinjer-direktor nasmijao se u sebi i zadržao prisebnost u razgovoru:
“Ali koja god vlast dođe, ja ću biti inžinjer, a ti ćeš i dalje biti čovjek sa osnovnom skolom”, rekao je.
Umjesto da bude ubijeđen, portir je odgovorio:
“Varaš se, varaš.”
Samo par mjeseci kasnije direktor-inžinjer uvidjet će da je portir bio upravu. Kad neprikosnoveno uzmu vlast u svoje ruke, Srbi će stvarno na direktorska mjesta postavljati ljude koji su do jučer bili samo obični polupismeni radnici. Mjerit će se samo doprinos za “srpsku stvar”. Bit će i dobar dio onih što su bili negdašnji komunisti koji su upravljali privrednim poduzećima. Direktora-inžinjera će baciti u logor i pokušati ubiti. U novom odnosu snaga onaj je portir postao samo vojnik koji je upravljao sa tridesetak ostalih. Ipak je rukovodio i više nije bio ugrožen.”