Srebrenica je 1995. godinu dočekala kao UN sigurnosna zona sa sve slabijim uslovima života za između 40 i 50 hiljada stanovnika koji su bili njenim stanovnicima.
Srpska strana je sve više stvarala stanje gdje je život u enklavi dugoročno neodrživ. Enklava je u potpunosti ovisila o humanitarnoj pomoći koja je morala prolaziti preko teritorija pod kontrolom bosanskih Srba. Počevši od jeseni 1994., a naročito od početka 1995. godine, propuštano je sve manje i manje konvoja, što je dovodilo do povremene gladi u enklavi. Npr. ako je vaša porodica prije dva mjeseca imala 3 kilograma hrane dnevno, prije mjesec dana 2.5 kilograma, a sada 2 kilograma, svima je bilo jasno kuda takva situacija vodi u konačnici.
Srbima nije bilo dovoljno postepeno izgladnjivanje Bošnjaka u Srebrenici, tako da su počevši od 1995. godine ograničili količinu hrane i drugih materijalnih sredstava za holandski bataljon UNPROFOR-a. Kao i opkoljeni Srebreničani, i holandski vojnici su u potpunosti ovisili o milosti i nemilosti srpskog agresora. Situacija je naročito bila teška sa pogonskim gorivom, tako da su u nekim trenucima Holanđani bili prisiljeni pješice patrolirati po enklavi Srebrenica. Njihovi komandanti dovedeni su u stanje da mole srpske oficire za prolaz hrane i druge opskrbe. Ovakvo stanje među holandskim vojnicima je izazivalo frustraciju, koja je bila usmjerena i protiv Srba, ali i protiv srebreničkih Bošnjaka koji nisu mogli ništa promijeniti. Holandski vojnici su jednostavno samo željeli otići.
8. marta 1995. godine, predsjednik RS, Radovan Karadžić, potpisuje tzv. Direktivu 7, kojom nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.” Ovaj dokument čija je primjena postala obavezom za tzv. VRS, upravo je opisivao strategiju srpske strane. Kroz izgladnjivanje i zastrašivanje, stvoriti takve uslove u enklavi, da Bošnjaci jednostavno samo žele da odu, bez borbe ili pružanja bilo kakvog otpora.
Vremenom je izgladnjivanje postalo toliko intenzivno, da se stanje stanovništva u enklavi krajem proljeća 1995. godine moglo opisati samo kao nepodnošljivo. 3 godine života u nehumanim uslovima, glad, bolest, strah i smrt, u srebreničkim Bošnjacima polahko su uništili taj, na početku rata vrlo izraženi, moral za borbu. Na drugoj strani, srpski agresor se definitivno spremao za likvidaciju podrinjskih enklava odabravši ljeto 1995. godine kao pogodan trenutak.
Krajem proljeća 1995. godine desit će se još nešto što će djelimično izmijeniti tok rata u BiH. Naime, Sarajevo je također već 3 godine bilo pod opsadom, a napori snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine bili su fokusirani upravo prema deblokadi glavnog grada. Vjerovalo se, da će se, ako Sarajevo bude deblokirano, situacija toliko okrenuti u korist Bošnjaka, da će biti moguće poduzeti i mnoge druge operacije, poput npr. deblokade podrinjskih enklava, uključujući i Srebrenicu. Operacija deblokade Sarajeva je bila dugo pripremana i planirana, vrh države je bio ubijeđen u njen uspjeh. Međutim, kada je operacija krenula, uprkos određenom početnom uspjehu, nije napravljen značajniji rezultat.
Srpska strana, bijesna zbog mogućeg proboja opsade, pokrenula je masovno granatiranje civilnog stanovništva u gradu. UNPROFOR je tada pozvao NATO da reaguje, što se i desilo. NATO je tada bombardovao neka od skladišta municije tzv. VRS. Kao odgovor na bombardovanje, Ratko Mladić je naredio svojim vojnicima da pripadnike UNPROFOR-a zarobe i uzmu kao taoce. Zarobljeno je skoro 400 UNPROFOR-aca, većinom Francuza, a neki od njih su javno ponižavani tako što su vezani za bandere pred kamerama. Bosanski Srbi su se otvoreno ismijavali sa Ujedinjenim nacijama. U zamjenu za puštanje zarobljenih pripadnika UNPROFOR-a, tražili su garancije da ih NATO više nikada neće bombardovati. 4. juna 1995. godine, održan je tajni sastanak između Ratka Mladića i francuskog generala Bernarda Janviera.
Nakon tog sastanka, čiji detalji nikada nisu javno obznanjeni, srpska strana je postepeno počela puštati na slobodu “plave šljemove”, a zračni napadi na bosanske Srbe su u potpunosti obustavljeni. Da li je general Janvier tog dana obećao Mladiću da će mu UN dozvoliti zauzimanje Srebrenice i Žepe, ili ne, ostaje nepoznato. Međutim, ponašanje generala Janviera tokom izvršenja genocida u Srebrenici mjesec dana kasnije ukazuje na veliku vjerovatnoću takvog dogovora.
U isto vrijeme, desio se još jedan događaj koji je znatno utjecao na sudbinu Srebrenice. Naime, u aprilu 1995. godine, vojno rukovodstvo 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Srebrenice, na čelu sa komandantom Naserom Orićem, pozvano je na konsultacije u Sarajevo, a jedan broj oficira na dodatne kurseve. Srebrenica je u tom trenutku bila bez skoro ikakve vojne komande. Među narodom su se počele širiti glasine kako je Srebrenica izdana, kako su prepušteni nemilosti Srba i sl.
Vojno rukovodstvo Srebrenice je vjerovalo kako ih se poziva radi planiranja operacije deblokade Srebrenice. Međutim, uvidjeli su da je takvo nešto, bar dok se ne oslobodi Sarajevo, vrlo malo vjerovatno. Nakon određenog vremena su dobili dozvolu da se vrate u Srebrenicu. Međutim, helikopter je trebao preći preko desetina kilometara srpske teritorije, a Srbi su očekivali njegov dolazak, pa je odlučeno da se komanda podijeli na dva dijela, jedan dio ide za Srebrenicu, a ostali privremeno ostaju u Tuzli, sve do narednog leta. Među onima koji su ostali u Tuzli, bio je i Naser Orić, komandant 28. divizije.
Helikopter je uistinu oboren u blizini Žepe, samo mali broj putnika je preživio. Nakon ovog incidenta, zabranjeni su letovi za Srebrenicu, tako da je Naser Orić, ostao praktično zarobljen u Tuzli. Njegovi vojnici i narod koji je u njemu vidio nepobjedivog i najhrabrijeg komandanta koji je branio desetine hiljada bošnjačkih civila punih godinu dana uprkos najtežoj mogućoj situaciji, u tome je definitivno vidio loš znak. Da li se uopće mogu odbraniti bez Nasera, pitali su se mnogi.
A napadi na enklavu počeli su još od rane 1995. godine.
Na samom početku 1995. godine, desio se incident kada je tzv. VRS, “pomjerila među” unutar granica enklave bez ičije saglasnosti. Pripadnici UNPROFOR-a su to mirno posmatrali, pa je skoro došlo do opće eskalacije kada je Naser Orić zajedno sa svojim vojnicima odlučio da vojno uspostavi prijašnje granice. Ipak, situacija je nekako smirena.
Međutim, ohrabreni odsustvom Nasera Orića i sa taocima UNPROFOR-a, pripadnici tzv. VRS su u junu 1995. godine napali jedan od osmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave, OP “E”. Srpski vojnici su se došetali do punkta i počeli pucati po njemu pazivši da ne povrijede nikoga od holandskih vojnika. Holanđani su jednostavno pobjegli i transporterima se uputili u Srebrenicu. OP “E” je tako pao bez ispaljenog metka. Niko, ni vojnici UNPROFOR-a ni međunarodna zajednica nije uradio ništa po tom pitanju. Ovo je poslužilo kao generalna proba za totalni napad na Srebrenicu mjesec dana kasnije. Srbi su u međuvremenu počeli vršiti granatiranje grada, povremene upade u enklavu, zastrašivanje mještana Srebrenice… Krajem juna, Karadžić je došao u komandu Drinskog korpusa, nakon čega su započete pripreme. 2. jula 1995. godine, izdata je naredba za operaciju “Krivaja 95”.
