Godina je 1690. Kršćanska vojska već godinama napada Vrgorac (originalno Vrhgorac). Vrgorac, Imotski, Ljubuški i okolina već su 370 godina dijelom Bosne. Mletačka vojska zauzima grad, a u jednom napadu su zarobljena dvojica Bošnjaka, otac i sin iz ljubuške porodice Alendar. Hasan Alendar ima tek 8 godina kada biva odveden u ropstvo. Harambaša Šimun im je poštedio život, ali je uzeo malog Hasana kao taoca dok njegov otac ne skupi ogromnu količinu zlata za otkup iz ropstva.
Proći će godine dok otac skupi potrebno zlato, ali uzalud. Hasan je odveden u franjevački samostan u Zaostrog, gdje je pokršten, dobio je katoličko ime, a zatim je odgojen i obrazovan za svećenika. Hasan je postao fra Lovro Šitović. Ipak, nikada nije zaboravio svoju porodicu, prema kojoj je istovremeno osjećao i ljubav, ali i prijezir. Oni su u njegovim očima ipak bili mrski Turci.
A on će to pokušati promijeniti. Krišom je prešao granicu i otišao u Ljubuški kako bi vidio svoju porodicu i poveo ih sa sobom u Dalmaciju. Otac mu je već bio umro, ostala je majka koja je godinama čekala dan da se opet sretne sa davno izgubljenim sinom. Ipak, nijedno od njih nije bilo zadovoljno ishodom ovog susreta. Fra Lovro je od majke tražio da prijeđe na katoličanstvo i da je odvede u Dalmaciju, gdje bi imala velike počasti, jer je on u međuvremenu stekao veliki ugled u tom kraju. Ona je od njega tražila da se vrati islamu, da ostavi svećeničku odoru i opet postane ono što je bio kad ga je donijela na svijet, Hasan. Ni on ni ona nisu željeli promijeniti vjeru. Više se nisu vidjeli. Majka je ostala živjeti u tada muslimanskom Ljubuškom, a on je otišao u katoličku Dalmaciju.
Uvjeren u svoju misiju, fra Lovro je bio odlučan širiti vjeru Krista. Pa makar i mačem. Postao je glavni zagovornik, ali i istaknuti sudionik vojnih pohoda protiv Bošnjaka u Hercegovini. Mnogo je zarobljenih muslimana poljubilo njegov križ. Ipak, njegov najveći uspjeh je uslijedio u augustu 1717. godine, kada je mletačka vojska zauzela Imotski. Svi zarobljeni Bošnjaci muslimani imali su jedan izbor: izbjeći u Hercegovinu ili pokrstiti se. Bilo je i jednih i drugih.
Posljednje jako uporište Bošnjaka u ovom kraju bio je Ljubuški, rodni grad Hasana/fra Lovre. Od tog vremena, oblast zapadne Hercegovine se naziva Bekija, odnosno “ono što je preostalo, ostatak” od prostranstava kojima su nekad upravljali Bošnjaci.
Fra Lovro Šitović je do kraja života radio na širenju kršćanstva. Ostavio je veliki trag u katoličkoj misli na ovim prostorima. Umro je 1729. godine. Da je bilo moguće da poživi do augusta 1993. godine, dočekao bi ostvarenje svog sna. Ljubuški, njegov rodni grad, tog ljeta je potpuno očišćen od bošnjačkog stanovništva.