Ljutočka dolina je naziv za prostor u dolini rijeke Une, južno od Bihaća, u Bosanskoj Krajini. Najveće naseljeno mjesto je Kulen Vakuf, nekada prosperitetna čaršija, a danas sjedište mjesne zajednice koja broji nekoliko stotina stanovnika.
Pobuna iz 1873. godine
Da bosanski beglerbeg Gazi Hasan-paša Predojević nakon osvajanja Bihaća 1592. godine, na ovaj prostor nije naselio značajan broj pravoslavnog stanovništva, priča o Kulen Vakufu i Ljutočkoj dolini bi kasnije možda imala potpuno drugačiji tok. Čim su osjetili slabost Bošnjaka, pravoslavci na ovim prostorima su počeli dizati bune protiv bosanskog begovata.
Tokom 1870-ih godina, u Bosni je vladalo stanje općeg haosa. Pobuna kršćanskog stanovništva je trajala godinama i izgledalo je kao da Bošnjaci više neće biti u mogućnosti održavati četiri stoljeća stvarani poredak. Tako su 1873. godine, pravoslavni kmetovi uspjeli zauzeti i Kulen Vakuf, gdje su izvršili masakr nad lokalnim stanovništvom. Neki od njih su se kasnije hvalili kako su “psi mjesecima kasnije razvlačili turske leševe”. Međutim, Bošnjaci su uspjeli ugušiti pobunu kmetova, ali tako oslabljeni i izdani od Stambola, nisu bili u mogućnosti pružiti otpor austrijskoj vojsci nekoliko godina kasnije.
Pokolj u Kulen Vakufu
Ipak, austrougarska vladavina je u Bosnu, pa tako i u Ljutočku dolinu, barem donijela dugo iščekivani mir. Vrijeme je prolazilo, a nakon Prvog, došao je i Drugi svjetski rat. Rijetko koji Bošnjak je znao za pokolj iz 1873., a to će se pokazati kobnim u septembru 1941. godine.
Nakon što su savladali relativno slabi otpor Bošnjaka u Ljutočkoj dolini, srpski ustanici (partizani i četnici) su zauzeli Kulen Vakuf. Zločin koji je uslijedio je jedan od najgorih u historiji Bošnjaka uopće. Za svega dva dana ubijeno je više od dvije hiljade Bošnjaka ovog kraja, muškaraca, žena, djece i staraca. Niko nije bio pošteđen. Zločin su izvršili uglavnom srpski seljaci iz susjednih sela, nerijetko poljoprivrednim alatima kao što su sjekire, lopate, ćuskije…
Tako su preživjeli svjedočili kako je jedna Srpkinja, Jeka Ugarković, ćuskijom ubila deset trudnica, a potom zajedno sa drugima komšinicama išla od kuće do kuće i pljačkala sve što se moglo ponijeti. Jedan dio Bošnjaka je ubijen i bačen u jamu Golubnjača, drugi su poklani, spaljeni… Kad se rat završio, a preživjeli se vratili u spaljeni Kulen Vakuf, zločinci su se ponašali kao da se ništa nikad nije ni desilo. Jeka Ugarković nikad nije odgovarala za svoje ratne avanture, nastavila je živjeti u komšiluku sa rodbinom preživjelih, sve do smrti. Zaštita joj je bio i sin, pukovnik JNA.
Ljutočka dolina 1992. godine
Godine “bratstva i jedinstva” odnijele su sjećanja na preko 2 000 ubijenih Bošnjaka. Kulen Vakuf se nikad više nije oporavio u potpunosti. 11. juni 1992., prvi dan Kurban Bajrama. Srpski zločinci iz tzv. VRS napali su Ljutočku dolinu. U plamenu nestaju Kulen Vakuf, Orašac, Ćukovi, Duljci… Historija se ponavlja. S Bošnjacima o predaji pregovara sin Jeke Ugarković.
Otpor je uzaludan. Srpske snage uspijevaju okupirati prostor Ljutočke doline, na licu mjesta ubijaju dio civila, a njih stotine zarobljavaju i vode u logore smrti. Žene i djeca odlaze u progon. Najveći dio muškaraca završava u jamama Bezdana i Tihotina. Jedan dio njih je živ bačen u jamu duboku skoro 70 metara, a zatim poliven kiselinom. Umirali su danima u najgorim mukama na dnu jame. Potresna je priča o majci koja je željela skočiti u jamu za sinovima dok je trajalo izvlačenje njihovih posmrtnih ostataka 1997. godine.
Tokom 1992. godine, ubijeno je 226 Bošnjaka iz Ljutočke doline. A da cijela ova priča nema tragičan kraj, zaslužna je ARBiH, koja je 1994. privremeno, a 1995. godine definitivno oslobodila Ljutočku dolinu. Za sva vremena. Ljutočka dolina je danas slobodna!