“U Srebrenici sam sa nenom i djedom provela čitav rat. Zajedno smo preživjeli sve moguće nevolje. Najviše smo se patili za hranu. Djed je bio star, pa nam nije mogao obezbijediti hranu. Pomagali su nam rođaci koji su živjeli u selu Blječeva. Tako smo proveli vrijeme do 11. jula 1995. godine kad je Srebrenica pala. Sve troje smo krenuli u Potočare.
U Potočarima smo bili u jednoj fabrici. Tu smo bili dva dana. Drugi dan oko tri sata došla su dvojica četnika i odveli mog djeda i još trojicu muškaraca. Dvojica su bili stari negdje oko 70 godina, a onaj treći čovjek je imao oko 40 godina. Moj djed je tad imao oko 72 godine. Kad su došli da ih vode, rekli su im da će ih samo nešto ispitati i odmah vratiti. Međutim, nikada ih nisu vratili. I danas ništa ne znam za djeda. Ja sam govorila neni da bi trebali ići prema autobusima, a ona cijelo vrijeme govori, sačekaćemo još malo, možda će ga vratiti.
Ja sam taj dan predveče izašla napolje da donesem vode. Vodu smo sipali kod jedne kuće blizu fabrike. Na vodi je bila još jedna žena. Odjednom sam čula vrisak iza kuće. Jedna trudnica je nosila litar vode koji je tu nasula i krenula prema fabrici. Napastovali su je trojica četnika. Jedan četnik koji je imao oko 30 godina pitao ju je čije to dijete nosi i gdje mu je otac. Ona se otimala, ali nije mogla ništa protiv njih trojice. Jedan je četnik udario puškom u stomak i ona je pala. Onaj drugi je izvadio nož iza pojasa i rasjekao ženu preko stomaka. Izvukao je bebu, a žena je već umrla. Nožem koji je držao u ruci osijekao je i bebi glavu i rekao: “Jedan Alinovac manje”.
To je bio strašan prizor. Prije sam to mogla vidjeti samo na filmovima, a sad sam to vidjela i uživo. Jadna žena je ležala nepomično, a pored nje tijelo od njene bebe. Glavu od bebe je bacio iza ograde. Sav taj prizor se odigrao u nekoliko minuta. Ja sam zajedno sa onom ženom odjurila u fabriku. Kad smo rekli šta se desilo u fabrici je nastala opšta panika. Tu u istoj fabrici je bila svekrva od one žene što su je četnici ubili kao i starije dijete. U fabrici je zavladao pravi haos. Ja sam sa nenom odmah krenula prema autobusima. Tu noć smo stigli u Tuzlu. Tamo smo se našli sa mojim roditeljima”.
Izvor: Samrtno srebreničko ljeto ‘95, izjava 101