Ibrahim Hopovac je bio prvi razred osnovne škole. Njegov dvije godine mlađi brat, Adis, volio je da ustaje s njim, da doručkuje i da ga onda pogledom prati na njegovom putu do škole. Adis bi tako stajao ispred vrata i posmatrao brata i njegove drugare kako idu u školu, u koju je on trebao krenuti tek za koju godinu.
Adis je volio i svoj bicikl. Bio je to mali bicikl, ali je za njega bio najveći na svijetu. Kad bi ispratio brata u školu, sjeo bi na svoj bicikl i po čitav dan se vozao po didovoj avliji. Porodica Hopovac je bila jedna sretna porodica, baš kao i hiljade drugih, sve do proljeća 1992. godine.
Nakon što su srpske snage preuzele vlast u prijedorskoj općini, život za nesrbe se pretvorio u pakao. Tako je bilo i sa porodicom Hopovac. Bošnjački muškarci su se skrivali po okolnim šumama, kako bi izbjegli odvođenje u koncentracione logore smrti. Adisov i Ibrahimov otac, Ismet Hopovac, bio je jedan od njih. Ismet se nije zatekao kod kuće, 23. jula 1992. godine, kada su srpski zločinci upali u njihovo naselje Zecovi.
U trenutku napada, Adis je bio ispred kuće i kao i obično je vozio svoj bicikl. Srpski zločinci su ubili ovog 5-godišnjeg dječaka, njegovog brata Ibrahima, majku, nanu, amidžu i još oko 150 bošnjačkih civila u Zecovima. Kada se Ismet u sumrak vratio u Zecove, zatekao je pobijenu porodicu i ispred kuće ubijenog Adisa na krvavom biciklu. Zajedno sa još par preživjelih muškaraca, pokopao je svoje najmilije i ponovo otišao u šumu, skrivati se u borbi za život.
Kada se nakon nekog vremena opet spustio do svoje kuće, bicikla više nije bilo. Neki komšija iz obližnjeg srpskog sela ga je odnio svojoj djeci da se na njemu vozaju.