U proljeće 1992. godine, nad životima zvorničkih Bošnjaka su se nadvili crni oblaci. Srpski agresor već nekoliko mjeseci ubija, zatvara i protjeruje goloruki narod.
Jedna veća grupa od 5-6 hiljada Bošnjaka odlučuje da napusti okupirani prostor općine Zvornik i da ode na slobodnu zvorničku teritoriju. Srbi navodno dozvoljavaju prolaz, međutim, 1. juna 1992. godine, dešava se ono što je izgledalo nezamislivo. Pripadnici tzv. VRS zaustavljaju kolonu, razdvajaju muškarce od žena, a potom muškarce odvode u nepoznatom pravcu. Bez ikakvog povoda, svi muškarci i dječaci od 15 do 75 godina su odvojeni od svojih porodica. Majke su preklinjale da im puste bar djecu, ali dušman nema milosti.
Ova tragedija se dešava na mjestu zvanom Bijeli Potok, pa se ovaj zločin naziva masakrom u Bijelom Potoku. Prvog juna 1992. godine i u nekoliko narednih dana, ubijeno je 684 Bošnjaka izdvojenih na Bijelom Potoku. Samo dvojica Bošnjaka preživjeli su strijeljanje.
Ovaj zločin je sa lica zemlje skoro pa izbrisao nekoliko bošnjačkih naselja u Zvorniku. Prvog juna 1992. godine, Nazija Beganović je ostala sama, ubijeni su joj suprug i šest sinova.
“Pa da su mi šest joha iz živice isčupali, crkla bih od tuge, a ne šest onakvih sinova. Razdvojiše nas, ja molim, plačem, ostavite mi bar ovog najmlađeg Fahrudina, a oni ih tjeraju u kamione.”, govorila je Nazija.
Nazija je uspjela pronaći kosti supruga i dvojice sinova. Preselila je na bolji svijet ne dočekavši da ukopa još četiri sina. Nije dočekala ni pravdu. Za ubistvo 684 Bošnjaka u Bijelom Potoku nikad niko nije odgovarao.
Iako se radi o jednom od najvećih pojedinačnih zločina tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ovaj zločin je skoro pa zaboravljen u bošnjačkoj javnosti.